Ljudski je um fascinantna kombinacija mašte i osobnog odnosa prema realnosti, a mentalne su bolesti svojevrsna kruna različitosti među pojedincima. Neki su poremećaji, poput anksioznosti i depresije, postali toliko učestali da ih sve češće shvaćamo kao dio svakodnevnog modernog života, dok su neke bolesti i dalje toliko neuobičajene da je teško vjerovati da takva stanja psihe uopće postoje. Ne kaže se bez veze "sto ljudi, sto čudi".
10. Jeruzalemski sindrom
Iako je poznato da pretjerana religioznost prouzročuje razne iluzije, jeruzalemski sindrom je religioznost i pomahnitalost podignuo na neku višu razinu. Naime, svake godine oko 50 turista tijekom posjeta Jeruzalema pomisli da je izravno povezano s Isusom ili da su oni reinkarnacija nekog biblijskog lika.
Primjerice, jedna je Irkinja otišla u bolnicu i tvrdila da će roditi Isusa iako uopće nije bila trudna. Neki je čovjek iz Australije poželio večeru, ali ne bilo kakvu. Kuhare u hotelu zamolio je da mu pripreme "posljednju večeru", budući da je gospodin bio uvjeren da je Isus. Bilo je i izvještaja o turistima koji misle da su kralj Salomon, a i o onima koji su uslijed katarze iznenada počeli propovijedati ili samo vikati na ulicama. Posebno je apstraktan bio slučaj Britanca koji je bio uvjeren da će ga Sotona ubiti kako bi započeo s misijom smaka svijeta. Međutim, zanimljivo je da se većina oboljelih oporavi od ''zanosa'' u trenutku kada napuste Jeruzalem.
9. Stendhalov sindrom
Na popisu neobičnih ludila pronašao se i Stendhalov sindrom, koji se naziva i hiperkultura. Riječ je o psihosomatskom poremećaju koji uglavnom pogađa vlasnike umjetničkih galerija. Oboljeli postaju toliko preplavljeni ljepotom umjetničkih djela da počinju osjećati omamljenost i zbunjenost. Neki također dobiju napade pa počnu halucinirati i padati u nesvijest ili se, kako bi se kolokvijalno reklo, ponašaju kao luđaci.
Stendhalov sindrom prvi je put zabilježio autor Henri-Marie Beyle (pseudonim Stendhal) koji je u svojem putopisu napisao da su ga stropne freske u katedrali Santa Croce u Firenci toliko zadivile da je osjetio da lagano gubi razum.
8. Klinička likantropija
Kažu da onaj tko ne voli životinje, ne voli ni ljude, ali i da čovjek koji misli da je životinja nije baš normalan. Klinička likantropija mentalni je poremećaj pri kojemu ljudi misle da se pretvaraju u životinje, a pogotovo u vukove. Kako ovi pacijenti prolaze kroz ''transformaciju'', često počinju koristiti nokte kao pandže i ispuštaju neuobičajene animalne zvukove. Također vjeruju da im intenzivno rastu dlake na rukama i kosa, a odraz u zrcalu više nije kao nekoć.
Prvo izvješće o likantropiji objavljeno je 1852. godine kada je čovjek pomislio da se pretvorio u vukodlaka. Tvrdio je da su mu zubi postali oštri i jeo je samo sirovo meso. Srećom, shvatio je da nije vukodlak. Klinička likantropija izuzetno je rijedak poremećaj te je od 1852. godine zabilježeno samo 13 slučajeva. Broj je nešto veći kada uključimo slučajeve transformiranja u druge životinje, a i činjenicu da mnogi pacijenti imaju pogrešnu dijagnozu shizofrenije ili bipolarnog poremećaja.
7. Cotardov sindrom
Strah od smrti normalan je osjećaj, ali zabluda pod nazivom Cotardov sindrom poseban je tip poremećaja. Pacijenti misle da su mrtvi te nemaju kontrolu nad svojim tijelom. Druga skupina je svjesna da je živa, ali smatra da je određeni dio tijela mrtav ili ne postoji. Cotardov sindrom često je prouzročen traumatičnim incidentom poput nesreće ili nesvjestice, a oboljeli misle da ne mogu ponovno umrijeti jer su već mrtvi.
Poremećaj je prvi put zabilježen kod neimenovane Francuskinje koja je identificirana kao Mademoiselle X. Doktor imena Cotard tada se zainteresirao za njezin poremećaj i intenzivno je proučavao. Njezino je stanje nazvao ''delirij negacije'', a sam poremećaj kasnije će biti nazvan po njemu. S druge strane, Mademoiselle X umrla je od gladi jer je odbila jesti budući da je bila uvjerena da nema želudac.
6. Fregolijeva deluzija
Nazvan po talijanskom glumcu i vrsnom imitatoru Leopoldu Fregoliju, ovaj poremećaj pogađa osobu koja je uvjerena da su svi oko nje ista osoba koja se prerušava. Netko tko pati od Fregolijeve zablude smatra da su razlike u odjeći i izgledu drugih samo razrađena maska, a sindrom je prvi put zapažen kod pacijentice koja je bila uvjerena da su svi oko nje ili glumica Sarah Bernhardt ili osoba po imenu Robine. Jedom je u naletu bijesa čak i fizički nasrnula na starca misleći da je riječ o Robine. Vrlo je teško pa čak i nemoguće uvjeriti takve ljude da pate od poremećaja.
5. Folie a deux
Tzv. ''ludost u dvoje'' naziv je za psihološko stanje kada se iluzije jedne osobe šire na druge. Folie a deux može biti i folie a trois ako pogađa tri osobe ili folie en famille kada utječe na cijelu obitelj. Ova je ludost prvi put dokumentirana u 19. stoljeću kada su tri sestre bile uvjerene da su neki dijelovi Biblije pogrešni i da Bog želi da žive u kući koja je pripadala nekom njima nepoznatom čovjeku. Djevojke su uhićene nakon što su vandalizirale dom vlasnika kojeg su nagog zatočile u ćeliju i pjevale bogoslužne pjesme.
4. Munchausenov sindrom
Korak dalje od klasičnih hipohondara pacijenti su oboljeli od činjeničnog poremećaja ili Munchausenova sindroma. ''Činjenično poremećeni'' često ne mogu prihvatiti da su zdravi pa unatoč svim dokazima i dalje inzistiraju na svojoj dijagnozi. Ove će se osobe čak i ozlijediti ili otići na operaciju samo da bi potvrdili svoju teoriju. Iako shvaćaju da nisu bolesni, ni sami ne razumiju zašto imaju toliku potrebu da se pretvaraju da nisu zdravi. Ovaj se poremećaj može manifestirati i tako da jedna osoba uporno tvrdi da je druga bolesna, pogotovo u korelaciji roditelj – dijete.
3. Reduplikativna paramnezija
Iako se mnogi boje kloniranja, osobe koje pate od reduplikativne paramnezije žive u strahu da je njihova kuća ili zgrada duplicirana. Katkada čak i vjeruju da je njihova kuća prerušena u drugu zgradu ili da je neki komad namještaja ukraden iz njihova doma i postavljen negdje drugdje. Od ovog poremećaja često pate stariji ljudi koji vjeruju da je bolnica zapravo njihova ''prikrivena kuća''.
2. Deluzijska parazitoza
Najgore je osjećati se kao stranac u svojoj koži, međutim kad osjećate da stranci žive u vašoj koži, cijela priča postaje još gora. Deluzijska parazitoza mentalni je poremećaj kod kojeg osoba misli da je njegova koža zaražena parazitima kao što su uši, buhe ili crvi. Oboljeli se obično intenzivno češu pa čak i na svoju ruku koriste opasne tvari samo kako bi se riješili nametnika. Spremni su i sami uzimati uzorke s tijela i stavljati ih pod mikroskop prije nego što se obrate doktoru.
Ovaj je poremećaj učestaliji kod starijih osoba i žena te je često posljedica trauma koje su preostale iz ranijih bolesti. Katkada je povezan i sa shizofrenijom, opsesivno-kompulzivnim poremećajem ili drogiranjem.
1. Depersonalizacija – derealizacija
Od kože u kojoj žive nametnici, gore je samo doslovno izaći iz kože. Oni koji pate od depersonalizacije i derealizacije misle da nisu stvarne osobe i da su napustili svoje tijelo. Nekad ih napad uhvati i kad su ''duhom prisutni'' u svome tijelu, ali nemaju nikakvu kontrolu nad svojim postupcima i mislima.
Ovi pojedinci katkada su skloni misliti da njihovo sjećanje ne pripada njima, da promatraju svoj život kroz maglu ili staklo, kao da se nalaze u filmu. Poremećaj depersonalizacije i derealizacije češći je kod ljudi koji su preživjeli traumu i može trajati od nekoliko sati do nekoliko mjeseci. Oboljeli često imaju problema u međuljudskim odnosima jer su obično zabrinuti pa propitkuju vlastito postajanje više nego što se bave interakcijom s bližnjima.
Koja bi se dijagnoza mogla postaviti ovdašnjim jugonostalgičarima?