Prije nego što poželite imati psa, morate biti svjesni da u vašu kuću i obitelj dolazi živo biće koje ima svoje potrebe, vrline i mane. O svemu treba dobro razmisliti, prihvatiti da možda neće od prvog dana biti sve onako kako ste planirali i kako biste željeli. I baš tako, onako školski, napravila je i zagrebačka obitelj Bzik. Prvo su se svi troje dogovorili da žele još jednog psa. Zatim su se dogovorili da će psa udomiti, a onda je stiglo i ono najvažnije – odluka o tome kojeg psa udomiti. I nisu birali po ljepoti, mladosti, veličini, vodilo ih je srce i želja da pomognu jednom biću u nevolji. U svoj dom primili su psa koji bi, da nije bilo njih, vjerojatno teško pronašao novi dom.
– Imali smo već jednog psa, labradorica Fala bila je s nama već šest godina kad je stigao Nero. I nju smo zapravo udomili, ostala je kod nas jer nije zadovoljila u programu Centra za rehabilitaciju Silver. Bila je kod nas na socijalizaciji, a nije išla u daljnje školovanje jer je previše reagirala na mačke i jako je voljela kopati. Tako je ostala zauvijek naša – govori nam Mira Bzik. Prisjeća se da je nakon odluke da će udomiti još jednog psa u oglasnicima gledala pse koji traže dom. I svaki pas imao je nešto zbog čega bi čovjek poželio udomiti baš tog psa. No nekako se stalno vraćala priči koja ju je duboko dirnula. Bila je to priča o psu koji se zvao Nero, objavila ju je volonterka Larisa Kožul Benčić koja ga je prihvatila kad je ostao sam. Nero je živio sretnim životom sa svojom vlasnicom. Kad je ona umrla, njezini nasljednici psa nisu željeli, postao im je višak i htjeli su ga se riješiti. Ideju da ga eutanaziraju odbacio je veterinar koji je i pozvao volontere da pomognu. Tako je Nero iz Slavonije stigao u okolicu Samobora. Sa svojih 12 godina bio je u odličnoj formi, a nakon početne zbunjenosti brzo se prilagodio. Naučio se družiti sa psima, voziti u autu, hodati na lajni, a znao je i sav kućni red.
Priča o psu koji je nakon smrti vlasnice ostao i bez doma, kojeg su odbacili i napustili, bila je presudna u odluci, kaže nam gospođa Mira, a podržali su je i suprug Ljubo i sin Luka. Istina, labradorica Fala nije baš bila oduševljena, ali na kraju je i ona prihvatila novog člana obitelji. Gospođa Mira imala je ideju da će Nero boraviti u prizemlju kuće, jer sam po stepenicama nije mogao. Ipak su godine donijele svoje. A kako je velik pas, nije ga baš lako ni nositi, to je izgledalo kao najjednostavnije rješenje i za njega i za ukućane. Iz kuće na dvorište mogao je sam izići, ali za odlazak na kat trebao je pomoć. No njezina ideja nikako se nije svidjela Neri pa su se morali prilagoditi.
– Kad ga je sin prvi put donio na kat, u naš dnevni boravak, Nero je jasno pokazao što želi, pokazao nam je da ne želi biti sam i da mu je ljepše s nama. S obzirom na to da je imao problema s hodanjem po parketu, stalno se klizao, stavila sam mu i tepih da mu bude lakše. I sad ga sin svaki put nosi dolje-gore kad treba van. Još uvijek sve dobro funkcionira, jednom mu je pobjeglo jer nas nije dulje bilo, ali to nije neki problem. Na dvorištu sam hoda, u šetnje ionako više ne može. Ali u njemu ima još puno života, nikako nije bezvoljan. Slabo čuje pa se ne odaziva na ime Nero, a malo slabije i vidi. Dlaka mu je lijepa, a ima i zube. Nikad nisam požalila što smo ga udomili. Uzeti starijeg psa ima i neke svoje prednosti. Za mladog psa treba imati više vremena, treba ga više šetati, mora se i istrčati. Neri sve to ne treba, a uvijek je tu – govori nam gospođa Bzik.
Nero je nakon godinu dana privremenog smještaja u svom novom domu proslavio i 13. rođendan. I dok on zasluženo uživa pod stare dane, Larisa Kožul Benčić i dalje traži dom za Ozzyja, Oggyja, Kika, Oscara. Svi su spašeni i predugo čekaju čovjeka koji će pokazati svoju dobrotu. Sve ono što iz čovjeka, ističe to gospođa Bzik, upravo pas može izvući.
Puno sreće i veselja želim svima koji će udomiti psa.