Hrvatska danas slavi Dan neovisnosti, budeći svoja pomalo uspavana sjećanja na 8. listopada 1991. kada je politički vrh oglasio konačan raskid s bivšom državom kao izraz neopozive volje hrvatskog naroda za uspostavu samostalne države. Točno 25 godina kasnije ovaj je događaj u Saboru okupio sve koji nešto znače u aktualnom političkom životu Hrvatske, građanima je čestitala predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i to je uglavnom sve.
Kako se pokazalo proteklih godina, teško da će se na pročeljima kuća danas vijoriti zastave u impozantnom broju, što pak treba pripisati činjenici da o odabiru najvećeg nacionalnog praznika ni danas nije postignut konsenzus. Dan neovisnosti prolazi poprilično nezamjetno, bez mimohoda, koncerata ili znanstvenih skupova, a tihi su i oni kojima možemo zahvaliti našu neovisnost i slobodu. Hrvatski branitelji proteklih su dana suočeni s mirovnom inicijativom koja bi podrazumijevala da za isti stol sjednu srpski i naši veterani, predvođeni Josipom Klemmom.
Ovaj praznik, okruglu obljetnicu slavnih 90-ih, dočekuju razjedinjeni na gotovo svim razinama, no ovih su dana začuđujuće jedinstveni u osudi ideje da se s agresorom razgovara prije nego se zato steknu uvjeti ili, pak, ni tada. Slažu se da je potraga za nestalima posao institucija, a ne onih koji su se četiri godine gledali preko nišana. Drže da iz Srbije najprije trebaju stići karte minskih polja, podaci o grobnicama, priznanje agresija i kolektivna isprika.
Premda je europska povijest prepuna primjera kako su neprijateljske države, pa i vojske skupa pregazile prošlost, rane Domovinskog rata još su za branitelje, pokazalo se, silno svježe. Smatrajući takvu logiku nerazumnom, javnost pa i mediji o tome mogu imati svoje mišljenje, kako domaća tako i ona iz Bruxellesa, Berlina ili Washingtona koja pritišće da se krene u zajedničku budućnost, no posljednju riječ o tome ipak treba prepustiti onima na koje se još ne tako davno pucalo. A oni za mirovnu platformu, ni 25 godina kasnije, nisu spremni.
