Večernji list ove godine slavi svoj 65 rođendan. U šest i pol desetljeća naši su novinari ispisali oko milijun stranica, objavili smo oko 25.000 različitih izdanja. Iz naše bogate arhive, donosimo serijal priča o lokalnim herojima, ljudima koji su spasili nečiji život, o znanstvenici koji su pomaknuli granice, o pobjednicima koji su nemoguće učinili mogućim. Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi' i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala.
Što biste učinili da nađete novčanik u kojem je 10 000 eura - biste li zadržali novac, ili dali sve od sebe da pronađete osobu koja ga je izgubila? Upravo se to dogodilo 70-godišnjem postolaru iz Zagreba, Juraju Kosiću, koji je prije 27 godina pronašao 20 000 njemačkih maraka. Bio je to velik novac, no iako je i s punih 70 morao raditi, kako bi popunio kućni budžet, pošteni umirovljenik ni sekunde nije dvojio što učiniti – novac je vratio vlasniku, također umirovljeniku Oliveru Olujiću. Doznao je tada da je Olujić tog dana prodao automobil kako bi prikupio novac za liječenje u Americi, od kojeg je umalo morao odustati da mu izgubljeni novac nije vraćen. Iako je Oliveru Olujiću gubitak povelike svote novca zasigurno bio prvi u životu, a nadamo se i posljednji, poštenje postolara Kosića već je nekoliko puta bilo na 'ispitu' i svaki ga je put položio s odličnom ocjenom.
„Imam senzaciju za vas!“, rekao je Večernjakovom novinaru, vidno ganut, 71-godišnji Oliver Olujić. Čitava se redakcija tada 'pretvorila u uho', a umirovljenik je, ushićenim glasom, počeo prepričavati nesvakidašnji događaj. „Prošle sam nedjelje, na sajmu automobila, na Jakuševcu, izgubio novčanik u kom je bilo 20.000 njemačkih maraka i 3.000 kuna. Vjerovali ili ne, ono što se dogodilo doista je senzacionalno. Nije prošlo niti 10 minuta, s mojim je izgubljenim novčanikom do mene dotrčao Juraj Kosić, gospodin kome se nikada neću moći dovoljno odužiti, jer s novcem, koji sam tog dana dobio od prodaje svoga auta, a koji je on pronašao te mi ga vratio, upravo odlazim na operaciju bubrega i kuka u SAD“, ispričao je Olujić, prije gotovo tri desetljeća, novinarima Večernjaka, zamolivši da napišu članak o poštenom nalazniku.
Odmah poslije tog telefonskog razgovora, umirovljenik je otputova na operaciju u SAD, a naši su novinari krenuli u potragu za poštenjačinom i ljudinom, koji je itekako zaslužio i članak, ali i svoje mjesto na naslovnici i duplerici subotnjeg broja Večernjaka, objavljenog 7. lipnja 1997., koji čuva naša arhiva.
„Vi ste mi spasili život!“
Prvi koraci potrage za Jurajom Kosićem, po zagrebačkom naselju Vukomerec, doveli su naše novinare najprije do njegove supruge, no ona o događaju nije znala baš ništa te je uputila našu ekipu u Svetu Klaru. Tamo je, u postolarskoj radionici do koje je svakodnevno putovao sat i pol, njezin 70-godišnji suprug, iako u mirovini i dalje vrijedno radio, kako bi popunio tanak, kućni budžet. „Pa kako znate za taj događaj?“, zapitao je iznenađeno Juraj Kosić, vitalni 70-godišnjak, dok je u dvorištu obiteljske kuće u Svetoj Klari, gdje je bila i postolarska radionica, ispijao kavu sa svojim susjedima.
„Baš sam sjedao na stolac u restoranu na sajmu, gdje je, koji trenutak prije, očigledno sjedio gospo'n Olujić. Nogom sam tada na nešto nagazio, a kada sam pogledao ispod stola, ugledao sam debeli novčanik iz kog je virio novac. I niš'! Kaj ću nego – trči za njim. Kada sam mu predao novčanik, Oliver Olujić mi je rekao - 'Vi ste mi spasili život! Upravo sam prodao automobil kako bih mogao na operaciju. Svakako ću vam se javiti, ako ostanem živ“, ispričao je tada Juraj Kosić. U postolarskoj je radnji počeo raditi još kao dječak, 1940. godine. Nakon punih 57 godina radnog staža, njegovu majstorskom oku ništa, što je vezano za obuću, nije moglo promaći, pa je tog dana odmah uočilo i 'kvar' na cipeli naše novinarke i dileme nije bilo - i cipeli se moralo pomoći te je u par minuta bila popravljena. No, skromni postolar nije želio ništa za uzvrat pa je tako odbio i ponuđenih tisuću maraka nagrade za novac koji je vratio, dodajući kako će čovjeku koji ide na operaciju itekako trebati svaka kuna.
Od susjeda poštenog postolara, Valentine i Jasminka Pavičića, naša je novinarka tada doznala i da je majstor Kosić, nešto prije pronalaska novčanika s 20 000 njemačkih maraka, u jednom dućanu našao zlatni prsten te je tri dana obilazio susjedstvo u potrazi za njegovim vlasnikom. No, poštenje postolara Kosića bilo je na velikom ispitu i osamdesetih godina. Sa svojom je suprugom, za boravka u Opatiji, ispred jednog tamošnjeg restorana, našao veliku omotnicu puno novca i kao što zasigurno pretpostavljate, odmah su ju odnijeli u policijsku postaju.
„Nakon što ova najnovija priča dospije u javnost, moja vukomerečka ekipa s belota i šaha sigurno će me zezati da sam bedak. No, Bog plaća poštenim ljudima“, bilo je skromno objašnjenje postolara Kosića za iznimno poštenje, koje je u svojih 70 godina dokazao na djelu i to ne jednom, nego nekoliko puta.
>> 65 GODINA VEČERNJEG LISTA Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi' i i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala!
