Iskustva s našom demokratskom praksom pokazuju kako nipošto nije na odmet puhati i na hladno. Mnogo je toga u posljednjim desetljećima u Hrvatskoj učinjeno na štetu javnosti, a ipak mimo nje. Od štetna modela privatizacije pa do projekta Družba Adrija sve upućuje na to da važne strateške odluke nastaju u nekim gremijima koji, mimo javnosti, donose dalekosežno štetne posljedice za hrvatsko stanovništvo. Nije nimalo lakša i utješnija spoznaja da to nije samo hrvatski problem. Takva nas spoznaja samo može više senzibilizirati na to da smo za svoju budućnost odgovorni svi. Javna glasila u tome imaju istaknuto mjesto.
Posljednjih se, naime, godina povremeno govorilo o mogućem privatiziranju vodoopskrbe u Hrvatskoj, odnosno o privatiziranju rezervi i izvora pitke vode. Budući da je naša zemlja bogata vrlo kvalitetnom vodom, već se pokazalo kako zainteresiranih ima te da već postoje i određene namjere i inicijative. Da nam se ne bi dogodilo ono što se dogodilo s nesretnom privatizacijom devedesetih, doista valja početi puhati i na hladno.
Budući da je riječ o jednom od vitalnih problema, o tome se ni sa stajališta vjere i crkvenosti ne smije šutjeti. Sveta je Stolica nekoliko puta na različite načine, posebice preko svoga stalnoga predstavništva u UN, upozoravala na taj problem, a dok ovo pišem, u Vatikanu se, na poticaj Papinske akademije za znanost, održava trodnevni seminar "Voda i okoliš". Prema najavama, raspravlja se o znanstvenim vidicima glavnih pitanja okoliša, s posebnim osvrtom na utjecaj hidrološkoga stanja na održiv razvitak u sadašnjem povijesnom razdoblju, u kojem je čovječanstvo ovisno o vodi i u kojem se voda smatra simbolom i mjerom društvene pravednosti. O zaključcima je još prerano govoriti, no već i to što se seminar održava na tako visokoj razini upućuje koliku važnost tom problemu pridaje Sveta Stolica. Kancelar Papinske akademije za znanost biskup Marcelo Sanchez Sorondo na početku seminara izjavio je kako nije samo važno znati gdje vode ima, gdje je ona čista i pitka, već je jednako važno i kako će se ona čuvati te kako će se raspodijeliti.
Još je papa Pavao VI. govorio kako, prema crkvenome nauku, sva dobra imaju opću sudbinu, što znači da su namijenjena svim ljudima, dapače svim živim vrstama. Budući da nas i naša loša iskustva s privatizacijom vrlo zorno uče o mogućim štetama kad bi se uopće pristupilo privatizaciji voda u Hrvatskoj, i ova prigoda daje nam dovoljno poticaja upozoriti na taj problem. Počne li se ozbiljnije govoriti o privatiziranju vodoopskrbe i općenito pitke vode, bio bi to scenarij s nesagledivim posljedicama.
