Glavno pitanje nije sudbina Slavka Linića u SDP-u ni Zorana Milanovića na čelu SDP-a. Nakon optužbi dojučerašnjeg ministra financija, dakle jednog od najvažnijih članova izvršne vlasti, da je premijer zloupotrijebio represivni aparat da bi se obračunao s njim, optužbi da je preko prijatelja Siniše Petrovića, predsjednika Nadzornog odbora Ine, pogodovao mađarskome MOL-u, optužbi da je premijer donosio odluke na štetu Kraša te da je vlast zloupotrijebio kako bi pogodovao svojoj obitelji, na stolu su dva pitanja mnogo važnija od glavnih aktera aktualnog političkog skandala.
Upitno je može li ovakva vlada dočekati kraj mandata i može li SDP, ovakav kakav je sada, i nadalje opstati kao jedna od dviju glavnih političkih opcija u Hrvatskoj. Čini se da su oba odgovora negativna, samo je nejasno hoće li se u idućih desetak dana raščistiti svinjac u kojem se SDP trenutačno nalazi. Ako to ne uspiju, ako Linićeve optužbe na račun Milanovića ostanu bez jasnog odgovora te ako SDP i nakon sjednice Glavnog odbora (ključnog stranačkog tijela između zasjedanja konvencije) ne uredi odnose unutar vlastite stranke, tada im kao jedini pošten potez preostaje raspisivanje prijevremenih izbora. Teoretski se, fizičkim zbrajanjem ruku u Saboru, mogu održavati do kraja mandata, ali će cijena koju će za to platiti hrvatski građani biti jako velika, a i SDP-u je u toj varijanti izvjesna sudbina njihova koalicijskog partnera HNS-a.
Kao prvo, mora se riješiti pitanje Milanovićeve zlouporabe represivnog aparata. Tu odmah mora reagirati saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, a isto tako i Državno odvjetništvo, kao neovisno tijelo kaznenog progona. Osim toga, glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan mora učiniti sve da tužitelji istraže sve kredite i poslove premijerova brata Krešimira Milanovića, nadalje da utvrde je li bilo zloporabe i nezakonitog postupanja u slučaju nenaplate poreza Ini, kao i je li bilo zloporabe pri dodjeli kredita tvrtki koja je uvozom ugrozila Kraš. Ako je Državno odvjetništvo moglo istraživati HDZ dok je bio na vlasti i podići optužnicu protiv njega kao političke stranke uoči izbora, onda to može i sada u slučaju Milanovića. To prije što su Linićeve optužbe usmjerene na Milanovića osobno, a ne na SDP kao političku stranku.
Druga se stvar tiče samog SDP-a. Žestoki sukob Linića i Milanovića svjedoči da SDP ne može, i ne zna, funkcionirati sa svojim frakcijama. U toj stranci neprekidno vladaju borbe za prevlast, a one, umjesto da se primire, još su se većom žestinom nastavile nakon što je SDP osvojio vlast. Ono što su SDP-ovci isticali kao svoju veliku prednost i demokratski iskorak – izbor rukovodstva po modelu jedan član, jedan glas, sada im se obija o glavu.
Milanović je na taj način postao predsjednik SDP-a, no s tim je kapitalom teško voditi stranku, a kamoli stranku i Vladu istodobno. Sva njegova moć koncentrirana je u ovlasti da predlaže, zapravo kreira, izborne liste. To je velika ovlast, ali nedovoljna da bi se njome držalo na okupu sve stranačke grupacije. Zoran Milanović je u više primjera (pa već i pri samom sastavu Vlade) pokazao da nema umijeće balansiranja između različitih struja u stranci i njihovo držanje na okupu. Upravo suprotno. Da bi ojačao vlastitu poziciju, u izvršnu je vlast instalirao politički neiskusne stranačke kadrove. Kao takvi, premda posjeduju izvršnu vlast, nemaju osobitu težinu u SDP-u i nisu postali baza na koju bi se Milanović mogao osloniti. S druge strane potpuno se distancirao od starog i iskusnijeg kadra. Umjesto da ih pretvori u svoje saveznike s kojima će se konzultirati u vođenju Vlade i države, od njih je stvorio, ako ne oponente, onda grupu nezadovoljnika.
A potez je sad na njima. Ili će iznjedriti drugog kadidata za šefa stranke i smijeniti Milanovića ili će makar promijeniti statut stranke i drugačije urediti vođenje i odnose unutar SDP-a. U protivnom će Milanović pomesti njih. A Linić? On će istjerati svoje pa makar poslije njega bio potop.
Slavko Linić je najzaslužniji za ovu ekonomsku strahotu koja nam se događa od kad je postao ministar financija.