Može Tomislav Karamarko, i njemu odani, misliti da nema većeg, poštenijeg i sposobnijeg kapetana od njega, ali tko se sada usuđuje ukrcati na njegov brod s tako opasnim teretom. Tko zna u što se može razviti njegova “vrućica” koliko god sve oko sebe uvjeravao da to što se svakodnevno preznojava nije ništa. Znakovi sve govore. “Miševi” su počeli bježati s broda zvanog Domoljubna koalicija. Čuju se povici “spašavaj se tko može”. I najodaniji kapetanovi ljudi, koji mogu biti sve samo ne paničari, uviđaju da im, nastave li ovako ploviti, prijeti havarija.
Sve miriše na pobunu. Može li se u tim okolnostima “kupiti” dovoljno ambicioznih i željnih mrvica moći koji bi se usudili, ignorirajući sve te znakove, ukrcati na “brod luđaka”. I s kakvom cijenom? Predizborna kampanja zapravo je počela. Za svaki slučaj. Svi se bore za što bolju priču za nove izbore. SDP-u se, zaslugom vladajućih, nudi uloga spasioca i favorita. Izranjavani Most izvukao je najviše moguće, ispao je dosljedan, a stvar je političkog ukusa kome se ta njihova pozicija sviđa ili ne. HDZ se predbilježio na izborni poraz, ali još ima najviše opcija na raspolaganju, iako ih se većina svodi na “zeca u šumi”. Ipak, za HDZ baš sve je bolje od povratka Zorana Milanovića na vlast. A to je kobno za Karamarka.
Prioritet je pokušati spasiti što se može, a tek potom tražiti svoju izbornu priču. HDZ se lomi na sve krhkijoj dvojbi “s Karamarkom (i njegovom hipotekom) ili bez njega”, ali kako o tomu ovisi aktualna pregovaračka, a kasnije i izborna snaga HDZ-a, i rješenje je sve očitije tako da se dvojba svodi na pitanja kada i kako. Na koncu, što bi Karamarko i HDZ stvarno izgubili njegovom abdikacijom. I novi bi potpredsjednik morao slušati stranku, kao što je, zar ne, sluša i Karamarko.
Karamarkova moć i dalje bi ovisila o snazi i volji HDZ-a. Onaj tko kontrolira saborsku većinu drži konce političke igre. HDZ-ovi ministri bi i dalje morali provoditi politiku koju bi Karamarkov HDZ zacrtao. Štoviše, bili bi pod većim nadzorom i pritiskom stranke i Karamarka nego što su sada kad im je on neposredni šef u Vladi. Uostalom, tko god bi se otuđio od stranke, kakva mu je budućnost!? Sada svi znamo, možeš biti i premijer, ali što si bez podrške stranke. U odnosu na Tihomira Oreškovića pokazalo se da je bez znatnijeg utjecaja što je Karamarko prvi do njega. I Mostovi ministri tvrd su orah za prvog potpredsjednika Vlade. Njegovi pokušaji kadroviranja u policiji i obavještajnim službama, metodološki posve pogrešni, samo su se loše reflektirali na autoritet najveće stranke u državi.
Upornost i agresivnost kojom je to radio, otvaranjem afere “Konzultantica” Karamarku se samo vratilo poput bumeranga u obliku brojnih pitanja na koja još očekujemo odgovore. Ne donosi Karamarku potpredsjednička funkcija u Vladi moć, odnosno za stranku s 200.000 članova daleko je veće poniženje bilo pristati na ultimatum 15 zastupnika Mosta zbog kojeg su se morali odreći premijerskog položaja. I Karamarko i HDZ već su iskazali osjećaj za politički pragmatizam kad su pristali na suživot s Mostom kao političkim nadzornikom. Premda su na to pristali u nuždi, ipak je to politički kapital jer biračima mogu reći kako su kao pobjednici zatomili svoju taštinu i opravdane ambicije jer su za interes Hrvatske pristali na političku žrtvu. U tom smislu bi i Karamarkova abdikacija bila samo još jedna žrtva, a to da je HDZ učinio sve za Hrvatsku bila bi sasvim dobra priča za sljedeće izbore čak i s Karamarkom na čelu HDZ-a.
Gubitak potpredsjedničke pozicije nije nikakav gubitak za HDZ s obzirom na mogućnost zamjene, već za Karamarka, i to ako on to tako shvaća i prema tomu se tako postavlja. Ima to i dobrih strana. Dobio bi puno slobodnog vremena koje bi mogao svrsishodnije iskoristiti za sebe, stranku i državu. Procese u Vladi bi mogao objektivnije ocjenjivati te bi od njegova šefovanja u stranci i Vlada i Sabor mogli imati veće koristi. U svakom slučaju, Karamarko bi se iz najvećeg krivca za stanje u državi pretvorio u žrtvu kojoj se ne bi mogla predbacivati odgovornost za mogući novi neuspjeh. Mudra politika svoje slabosti pretvara u prednosti. Upravo to je bila tajna uspjeha Zorana Milanovića i SDP-a koji su umalo pobijedili na izborima iako su bili najgora Vlada u povijesti. Problem je samo što i Karamarko i HDZ moraju svladati svoj ego. Za stranku koja je za Hrvatsku već podnijela tolike žrtve, ali je i iskoristila, to nije neki problem.
Budimo realni, Vlada bez Karamarka u ovim okolnostima zapravo je mali etički ustupak i gotovo isključivo pitanje taštine u usporedbi s onim na što je HDZ već pristao kad se odlučio na suradnju s Mostom.
