Ivka Mađar iz Kladara nadomak Pitomače pokazala je da se i u osmom desetljeću života može postati pravim ambasadorom turizma svoga kraja. Čak četrdeset godina baka Ivka skuplja starine i ručne radove te tako čuva bogatu i obiteljsku i narodnu tradiciju, a njome je u svoje mjesto privukla turiste iz cijele Hrvatske. I ne samo iz Hrvatske, jer njena je bogata zbirka privukla i posjetitelje iz Turske i čitavog niza europskih zemalja. Sve što je naslijedila od svoje mame i bake ili pažljivo i vrijedno prikupljala od drugih sumještana Ivka Mađar prikazala je u etnozbirci Bakina priča.
Zbirku vodi unuka Majda
– Kada mi je majka umrla, njezina je stara kuća pripala meni, a time i sve što je ostalo unutra. Dosjetila sam se onda kako bi bilo dobro da se to sačuva i još više toga prikupi te da napravimo etnozbirku kako bi naše selo imalo što pokazati gostima i turistima koji su sve brojniji u našoj Virovitičko-podravskoj županiji. Nakon više od četrdeset godina skupljanja starina, uspjela sam napraviti etnozbirku Bakina priča – započinje 73-godišnja Ivka koja je rođena i odrasla u Kladarama, gdje je dočekala i starost.
Osnovala je udrugu Čuvari kulturne baštine Kladare prije točno deset godina. Posljednjih pet godina vodi je njezina unuka Majda Kodžaga, a okuplja zaljubljenike u našu baštinu od Osijeka pa sve do Dalmacije. Inače, Ivka je u svojoj zajednici vrlo aktivna – punih dvadeset godina bila je predsjednica Udruge žena Kladare.
U realizaciji njezine ideje o etnozbirci pomogla joj je cijela obitelj – prvo kći Elvira Kodžaga, pa unuka Majda. I tu nije kraj – uključila je čak osam svojih unuka, na što je posebno ponosna.
– Prekrasno je kada imaš tako veliku obitelji, davale su mi veliku podršku, a na kraju su udrugu i preuzele – ponosna je Ivka Mađar.
Pomogla je i lokalna zajednica, odnosno Općina Pitomača i Virovitičko-podravska županija, kao i sponzori. Kladare, inače, broje približno 500 stanovnika. Najzapadnije je mjesto općine Pitomača, a na istočnom dijelu naselja, kao slučajni nalaz 1989. pronađeni su dijelovi keramičke pretpovijesne posude.
– Uredili smo školski stan u koji smo smjestili sedam prostorija, od kojih samo dvije nisu "po starinski". U kuhinji su, primjerice, klupa i stol te kredenac stari više od 150 godina, koje sam preuzela od pokojnog brata. Tu je i starinska peć, kao i sudoper otprije stotinu i više godina, ali i lavor u kojemu se nekada umivalo i brijalo. Zidove krase izvorne kuhinjske krpe, od kojih je jedna i nagrađena na đurđevačkoj Picokijadi – opisuje Ivka.
Kutak za Preradovića
Impozantna je kolekcija kuhinjskih krpa, koje su u tradiciji prepoznatljive po mudrim, često šaljivim natpisima. Krpa je 50-ak, a zasebno je prikupljala i spomenute natpise – nabrala ih je više od dvije stotine.
– Kad ti mužić ne da novac, ostane mu prazan lonac. Kuharice, manje zbori da ti začin ne zagori. Ovo cvijeće nek ti reče da ti želim mnogo sreće. Ljubi, draga, samo mene, za tobom mi srce vene – navodi naša sugovornica.
Kuhinjski interijer nadopunjuju limeni tanjuri, zdjele i pribor za jelo iz davnina, kao i lampe na petrolej.
Uz one koje je naslijedila od majke i obitelji, Ivka je starine i otkupljivala. Cijeli je život provela uz iglu, konac i šivaći stroj pa je znala sumještanima porubljivati jastučnice ili skraćivati hlače u zamjenu za starinske predmete. Majka i sestra naučile su je šivati, štrikati, tkati, a nema tog ručnog rada u kojemu njezine ruke nisu vješte. Kada joj je bilo tek trinaest godina, sama si je šivala lutke.
No osamdeset posto zbirke njezino je nasljedstvo, a dvadeset posto je otkupila. Jedan je starinski radio preuzela od starije sumještanke, danas pokojne, a odužila joj se tako što joj je kupila noviji radio, šećer i voće.
A koliko je vrijednih uspomena u njezinoj etnozbirci, ni sama ne zna, no zasigurno je riječ o stotinama.
– U radnoj smo sobi uredili tkalački stan, koji mi zovemo nared. Sestra i ja smo oduvijek tkale, a braća su nam pomagala, dok su se močile konoplje i slično. Tkam i danas, a gostima iz sedam zemalja koji su svojedobno posjetili našu etnozbirku poklonila sam nadstolnjake koja sam sama izradila – dodaje.
Sve je, kaže, "kako je negda bilo", još prije nego što se ona rodila. U etnozbirci su i pokloni koje je dobila kada se udala. Njezina udruga prikazuje za uskrsne blagdane i različite lokalne običaje ukrašavanja pisanica, širom Slavonije i Podravine, pa su i one izložene u Bakinoj priči.
Svaki je detalj školskog stana uređen kao nekadašnje seosko domaćinstvo u Kladarama i okolici. Kutak je posvećen i čuvenom pjesniku Petru Preradoviću, rođenom u obližnjoj Grabrovnici, pa je posjeta Ivkinom muzeju bila posebno zanimljiva i učenicima Osnovne škole Petar Preradović iz Pitomače koji su tom prilikom mogli nešto više učiti naučiti nešto više o životu, odnosno načinu života svojih predaka.
– Vučem mlade i pokazujem im sve što treba jer mi zdravlje slabi. Nasljednike ću svakako imati jer je velik interes. Svi su ponosni što su sa sela i čuvaju tradiciju svoga mjesta. Prepoznati smo kao turistički adut naše općine, ali i cijele županije – ističe naša sugovornica koja je, kroz razne udruge, pronosila slavonsku tradiciju i po Austriji, Mađarskoj, Sloveniji...
Objavila nekoliko knjiga
Ivka je rodila i odgojila četvero djece, šivala je dan i noć, uzgajala duhan, hranila svinje, brinula se o suprugu invalidu i slijepoj majci.
– Ali, hvala Bogu, danas mi se čini kao da je to proživio netko drugi, a ne ja, da sam ja bila samo posrednik – zaključuje ova vedra žena.
Čuvarice kulturne baštine Kladare objavile su i nekoliko knjiga. Jedna je od njih "Proizvodnja i prerada lana od sjemena do platna", a u prikupile su i ukoričile i stare recepte. Etno zbirka Bakina priča oduševila je brojne posjetitelje i 2020. u sklopu manifestacije Noć muzeja.
