Opterećeni smo obljetnicama. Kod nas se jako često obilježavaju godišnjice nekoga stvarno ili konstruirano važnoga minulog događaja. Svake godine u isto vrijeme moćnici, uglednici i drugi zainteresirani dolaze na proslave različitih zbivanja i aktera. I to u rasponu od formiranja nogometnih klubova bogate prošlosti i uboge sadašnjosti, preko osnivanja podružnica vladajuće Zajednice u brojnim gradovima i mjestima (druge stranke, zanimljivo, ne organiziraju takve skupove), pa do održavanja bitaka i ostaloga iz ratne prošlosti,. Mediji o feštama te vrste „moraju“ izvijestiti, inače urednicima slijede neugodni telefonski pozivi i e-mailovi s „visokih“ mjesta i intervencije hiperaktivnih PR-ovaca. Takva upozorenja možda se i mogu opravdati kad se radi o za društvo doista bitnim obljetnicama, ali se često upućuju i u vezi sa pseudodogađajima. Posljednji ustvari i nisu drugo do puko „izmišljanje tradicije“ odnosno manipulativno korištenje povijesti kako bi se zadobila pažnja javnosti i realizirali drugi partikularni ciljevi.
Već dulje vrijeme kod nas se zdušno obilježavaju i neka povijesna zbivanja koja po svojoj slaboj važnosti pa i prijepornom karakteru (npr. pogledati pod: proslava obljetnice IX. bojne HOS-a Rafael vitez Boban baš 10. travnja) ne bi trebala izazvati pažnju šire javnosti. U isti mah donositelji odluka nerijetko okreću glave od za društvo ili neki njegov dio zaista važnih događaja iz prošlosti. Tako su prije mjesec dana Hrvatsko novinarsko društvo i nadležni sindikati propustili obilježiti 25. obljetnicu štrajka novinara i grafičkih radnika u Slobodnoj Dalmaciji iako je to bio najžešći industrijski konflikt (od 9. do 12. ožujka 1993. te novine nisu izašle četiri dana) u medijima kod nas u „olovnim“ i „pretvorbenim“ 90-ima. Također, šef parlamenta Gordan Jandroković krajem prošle godine odbio je inicijativu zastupnika Ranka Ostojića da Sabor 2018. bude pokrovitelj obilježavanja 75. obljetnice bitke na Sutjesci iako je u njoj poginulo čak 2769 pripadnika dalmatinskih jedinica (najviše ih iz Šibenika i Splita) što je činilo 41 posto od ukupnih ionako velikih tadašnjih gubitaka snaga NOV-a. Ciničnom manirom – zločin nad ratnim zarobljenicima i civilima je zločin, pa ma kakav stav tko imao o tome – prije pola desetljeća, za vrijeme vladavine SDP-a i partnera obustavljeno je pokroviteljstvo Sabora vezano za komemoraciju u Bleiburgu.
‘I Hrvati su propatili’
Prekosutra je pak jedna istinski važna obljetnica – četvrt stoljeća od zločina u Ahmićima. U tome srednjobosanskom selu Četvrta bojna Vojne policije HVO-a i Jockeri, postrojba za posebne namjene navedene policije, ujutro 16. travnja 1993. godine ubili su 116 civila, od kojih 32 žene i 11-ero djece (najmanje je imalo samo tri mjeseca). Dva sata nakon zločina u Ahmićima vojnici Armije BiH, iz jedinice Zulfikar, usmrtili su 15 civila i sedmoricu vojnika hrvatske etničke pripadnosti u selu Trusina kraj Konjica. Izvjesni počinitelji, ponajprije zapovjednici, zločina u Ahmićima i u Trusini osuđeni su na višegodišnje zatvorske kazne; pojedini od njih u zatvor su dospjeli tek nakon dugotrajnoga skrivanja u kojemu su imali logističku i drugu pomoć izvjesnih državnih organa.
U oružanom sukobu 90-ih u Bosni i Hercegovini, krvavijem od Domovinskoga rata u Hrvatskoj, bilo je i drugih zločina (npr. u Križančevu Selu pripadnici Armije BiH uz pomoć mudžahedina 22. prosinca 1993. likvidirali su 74 hrvatska civila i ratna zarobljenika), ali ovi u Ahmićima (nadaleko poznat) i Trusini (za koji u široj javnosti malo tko zna) posebno izazivaju moju pažnju. I to ne samo jer su se zbili istoga dana nego i zbog toga što sam nedavno posjetio oba mjesta. Zajedno s dvadesetak aktivista za ljudska prava iz Hrvatske bio sam 27. siječnja ove godine u Ahmićima, a potom smo odali počast i žrtvama u Trusini. Voditeljicu Centra za suočavanje s prošlošću Documenta Vesnu Teršelič, veterana Domovinskoga rata Veljka Vičevića, Zorana Pusića i nas ostale žitelji Ahmića su lijepo primili. Glavni domaćin Bahtija Ahmić, agilni predsjednik „Udruženja 16. april“ kojemu je u masakru stradalo više od 30 članova uže i šire obitelji, rekao nam je uz ostalo sljedeće: „Hrabri ste što ste došli ovamo. Zahvaljujem vam što dijelite našu bol.“
Žrtve, zločinci, mučitelji
Osobit dojam na mene i ostale aktiviste ostavila je Dragica Tomić, udovica branitelja HVO-a i predsjednica udruge koja okuplja članove obitelji žrtava iz Trusine, mjesta u kojemu više ne žive Hrvati, ali ih ima u okolnim zaselcima. Nakon što su položeni vijenci i zapaljene svijeće ispred spomen-obilježja, ta dostojanstvena žena prvo je izrekla molitvu kojoj smo se svi pridružili (u takvoj je situaciji sasvim nevažno u kojega se boga vjeruje i je li čovjek vjernik), a potom iznijela nezaboravno svjedočanstvo. Zapisao sam njenu poruku: „Sve su žrtve jednako važne, ma iz kojega naroda. Svaka majka jednako kuka.“ Kroz prozor autobusa koji je krivudavom cestom malo poslije vozio prema Konjicu vidio sam kako se samo par kilometara od Trusine nalazi ne samo spomenik poginulim pripadnicima Armije BiH nego i partizanima mješovite etničke pripadnosti poginulima u teškim borbama vođenim na tom terenu za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Na obližnjoj benzinskoj stanici dva sredovječna Bošnjaka rekla su nam kako mještani uređuju sva ta spomen-obilježja; jedan od njih je ustvrdio: „Ne mrzimo Hrvate. Živimo normalno s njima. I oni su puno propatili. Gazda firme u kojoj radim je Hrvat i dobar čovjek.“
Iako su sve žrtve jednako važne, a i jedni i drugi su u ratu očito puno propatili, za posjeta Ahmićima osjećao sam se iznutra posebno uznemirenim. Već sam „na licu mjesta“ shvatio osnovni razlog svoga nemira: zločine u tom selu počinili su muškarci iz moga naroda; činjenica da su iz druge države ne mijenja tu okolnost. Zapravo sam ćutio neku osobnu krivnju. Odmah po povratku u Hrvatsku ponovno sam pročitao čuveni esej „Pitanje krivnje“ Karla Jaspersa iz 1946. godine. Taj egzistencijalistički filozof, pokušavajući se misaono nositi s odgovornošću Nijemaca za holokaust, razlučio je četiri vrste krivnje: kriminalnu (neposrednih počinitelja), političku (vezanu za pripadanje nekoj državi i upravljanje njome), moralnu (odnosi se na vlastitu savjest, pa i unatoč naredbama pretpostavljenih) i metafizičku (koja se tiče solidarnosti i odnosa među ljudima kao takvima koji mogu samo zajedno živjeti, a kojoj je „instanca Bog“). Ključna Jaspersova teza je sljedeća: „Zločinac je uvijek samo pojedinac. Opire se također smislu da se narod kao cjelina moralno optuži. Ne postoji karakter naroda koji bi imao svaki pojedinac samom pripadnošću tom narodu.“ Stvari ipak nisu tako jednostavne: svi ljudi iz određenoga naroda nisu krivi zbog zločina koji su počinjeni u njihovo ime, ali se ne trebaju spram toga ni osjećati sasvim nedužnima. Vezano za moralnu i metafizičku krivnju, svaki pripadnik takvoga naroda valja preispitati onaj dio svoje duše koji se odaziva na nacionalno „mi“.
Znači li posljednja tvrdnja da svi ljudi iz različitih naroda, napose iz država koje su bile u vrtlozima građanskih i drugih ratova, imaju zadaću duboko misaono i emocionalno porinuti u svoju savjest? S jedne strane to bi svakako trebali, ako već nisu učinili, jer „svi smo mi i žrtve i zločinci“. Albert Camus iznio je tu misao svjestan činjenice da su njegovi Francuzi u 20. stoljeću bili žrtve, a mnogi i mučenici (nacističke okupacije), ali i zločinci i mučitelji (u alžirskom i nekim drugim kolonijalnim ratovima). S druge je strane pak teško očekivati da će svi ili većina iz nekoga naroda, kao pojedinci, doživjeti takvu (moralnu i metafizičku) katarzu. Imajući u vidu slabosti ljudske naravi, koje poglavito dolaze do izražaja kad su ljudi uronjeni u nemirne i mutne vode ratnih i drugih kolektivnih iskustava, valja ocijeniti kako pročišćenje te vrste ponajprije treba očekivati od vodećih pripadnika naroda. Baš na tom sektoru stvari suočavanja s prošlošću u hrvatskom narodu, u RH i napose u BiH gdje je još slabije nego u Lijepoj Našoj razvijena demokratska kultura, stoje posebno loše. Pripadnici zbiljske ili lažne elite, a poglavito političari, uglavnom su daleko ispod humanih i racionalnih zahtjeva za priznavanje kako su u ime hrvatskoga naroda u ratovima 90-ih počinjeni teški zločini. To što se čelnici susjednih naroda slično, licemjerno i(ili) neznalački, odnose prema teškom nasilju koje su počinili njihovi pripadnici, što poglavito vrijedi za Aleksandra Vučića i njegove suradnike iz Srbije kao zemlje koja je počela ratove u zemljama bivše Jugoslavije, nije i ne može biti ikakvo opravdanje.
Istinski razborito, pogotovo „na dulji rok“ budući da se prema Abrahamu Lincolnu „ne može varati sve ljude sve vrijeme“, mora biti samo ono što je i ćudoredno. Takvi, usuglašeni glasovi razuma i morala vezano za ratne zločine ipak se upućuju iz grla i s tipkovnica nekih intelektualnih i moralnih perjanica našega naroda. Posebno su važni oni koji dolaze iz Bosne i Hercegovine, gdje je su Hrvati razmjerno malobrojni i imaju slabo razvijene aktere civilnoga društva i druge demokratske ustanove. Jedan od takvih glasova onaj je Mile Lasića, profesora na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Početkom prosinca prošle godine taj ugledni politolog u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji ustvrdio je kako „oplakujemo samo svoje žrtve i slavimo samo svoje heroje, koji su u pravilu u očima onih drugih i trećih tek puki krvnici“. Upozorio je da će haaška presuda Hrvatima iz Bosne i Hercegovine, opterećena tragičnim samoubojstvom generala Slobodana Praljka u sudnici, „poslužiti i za definitivnu pobjedu selektivne kulture sjećanja unutar sve tri nacije u BiH, što znači da će se na sve strane zaboravljati i dalje na žrtve, a veličati odgovorne za sramote i sunovrate u barbarizam kao heroje. Nasuprot selektivnoj kulturi sjećanja, koja je suštinski svjesno odnjegovan zaborav, istinska kritička kultura sjećanja podrazumijeva u prvom redu stid i sram za počinjene zločine i druga zlodjela protiv humanitarnoga prava u naše ime“.
Odgovornost za ratne zločine jako zanima i neke druge misleće i valjane ljude s prostora bivše Jugoslavije ili porijeklom iz tih zemalja. Primjerice, Nenad Dimitrijević, politolog s CEU u Budimpešti, u svojoj vrijednoj knjizi „Dužnost da se odgovori. Masovni zločini, poricanje i kolektivna odgovornost“ iz 2011. godine ustvrđuje: „Svi mi u čije ime je počinjen zločin nosimo izuzetno teško moralno breme. Naše moralno stanje zahtijeva neki odgovor. Potragu za odgovorom treba započeti promišljanjem nedavne prošlosti...“
Već i izneseno u ovom tekstu, a očekujem da bi isto pokazao i sustavan uvid u odnos različitih aktera prema zločinima u ratovima iz 90-ih, upućuje na paradoks: izvjesni intelektualci, aktivisti civilnoga društva, teolozi, novinari i drugi koji ni na koji način nisu bili uključeni u nasilje osjećaju se odgovornima za grubo nasilje i kršenje ljudskih prava, dok oni koji su zločine počinili ili su politički i moralno odgovorni za ta nedjela poriču da su „s naše strane“ uopće počinjeni ili ih pokušavaju opravdati te glorificiraju zločince. Upravo posljednje je nerijetko moguće uočiti u prvim redovima na proslavama događaja iz prošlih ratova, ali i na govornicama.
Napeta politička mreža
U ovom sam se članku najviše osvrtao na intelektualce i druge istaknute individue. A kako se obični ljudi nose s teškim pitanjima savjesti vezane za zločine i nasilje iz ratne prošlosti? Njihov odnos prema toj problematici, gledajući naša, pa i tuđa povijesna iskustva, na žalost više daje za pravo pesimistima nego optimistima. Poljsko-argentinski intelektualac Witold Gombrovicz je u svom čuvenom Dnevniku, u jednom nadnevku iz 1953., ustvrdio kako za njega individualna savjest, kad je u pitanju spasenje svijeta, nema one snage kao za Alberta Camusa kojega poštuje, ali i smatra za „moralista“ iz kojega „izbija samotnost“. Gombrovicz je tome dramatično pridodao: „Ja ubijam pošto ti ubijaš. Ti i on i vi svi mučite, pa i ja mučim. Ubio sam ga jer biste vi mene ubili da ga nisam ubio. Takva je konjugacija i deklinacija našeg doba. A iz toga proizlazi da opruga djelovanja nije u savjesti jedinke, nego u onom odnosu koji se stvara između nje i drugih ljudi“. Iz toga slijedi kako je za prevladavanje nasilja i zločina najvažnije da se nabolje promijene odnosi u narodu i društvu. Gombrovicz odgovornima sugerira: „…pokušajte da mrežu rasteretite od napetosti koja se stvorila između mene i drugih, pokažite kako joj ne podleći“. A u Hrvatskoj i posebno u višenacionalnoj Bosni i Hercegovini međuljudski odnosi već su dugo loši, a politička i druga mreža jako je opterećena napetostima...
Kad će ovi hrvatske žrtve poštovati?