U povodu 150. obljetnice Teslina rođenja u Zagrebu je 2016. godine, na križanju Preradovićeve i Masarykove ulice, postavljen njegov monumentalni spomenik, djelo hrvatskog kipara Ivana Meštrovića. Zapravo, spomenik je na ovu lokaciju prebačen iz parka Instituta Ruđer Bošković, gdje je od 1956. bio postavljen pokraj skulpture drugog velikog hrvatskog znanstvenika Ruđera Boškovića. Priča o ovom Teslinu kipu seže daleko u prošlost, u davnu 1924. kada su se njih dvojica upoznala u New Yorku. Meštrović je Teslu smatrao, uz Ruđera Boškovića, najumnijim čovjekom kojeg je Hrvatska dala, a Tesla se divio Meštrovićevu kiparskom umijeću. Izumitelj je redom odbijao poznate svjetske umjetnike da ga portretiraju, no Meštroviću je sam ponudio da mu izradi spomenik… Susrete s Teslom Meštrović je opisao u svojim “Uspomenama na političke ljude i događaje“, iz kojih doznajemo ponešto i o karakteru obojice. Pa tako i da je Tesla dobro poznavao djela hrvatskih književnika: znao je gotovo cijelog Ivana Gundulića napamet, a izuzetno je cijenio Ivana Mažuranića. Od ostalih autora južnoslavenskih naroda cijenio je Njegoša. Vuka Karadžića i njegovu reformu, piše Meštrović, nije ni cijenio ni poštovao.
Bio je vjernik
„Uveo je čobanski jezik pa, umjesto da smo u profinjenosti jezika i pojmova pošli naprijed, otišli smo unatrag“, govorio je Tesla o Vuku Karadžiću, s čime se Meštrović nije slagao. Meštrović je pred Teslom tvrdio da je Vukovim pravopisom „olakšana pismenost“.
„Ah, molim vas, to nije važno. Nije za svakoga pismenost. Zar je ono pismenost, kako vaše novine pišu“, uzvratio je Nikola Tesla Meštroviću.
Dvojica velikana razgovarala su i o vjeri. Prema Meštrovićevim zapisima, a suprotno nekim mišljenjima, Tesla je bio vjernik. U mladosti se prije spavanja, klečeći na golim koljenima, molio Bogu. A nakon 50. rođendana, Bogu se molio na drugi način.
„Od toga se doba molim drugačije, no to je svejedno, suština je ista, i ja se molim Bogu svakoga dana“, govorio je Tesla Meštroviću.
Kako je Teslu pratio glas da je pacifist, zanimljiv je razgovor u kojem je Meštroviću govorio o izumu na kojem je radio u vrijeme Prvoga svjetskog rata. Riječ je o napravi koja može aktivirati eksploziv na daljinsko upravljanje. Taj je izum ponudio Washingtonu, no nisu ga ozbiljno shvatili.
„Znači li to da bi se tim vašim aparatom mogao na velikoj daljini zapaliti barut i zaustaviti stroj“, upitao je Meštrović.
„Evo, vidite da ste razumjeli. Mogao bih dignuti u zrak lađu na većoj daljini no što njezini topovi mogu doseći. Baš na tomu i radim“, objasnio je Tesla Meštroviću.
Poznati kipar ga je pecnuo pitanjem kako je kao građanin svijeta i pacifist mogao svoj izum ponuditi za ratne svrhe. „Ja izum tražim radi izuma, kao umjetnik l’art pour l’art“, odgovorio je Tesla.
Na Meštrovićevo pitanje bi li njegov izum mogao poslužiti obrani jugoslavenske obale, Tesla je pozitivno odgovorio jer bi „ta obrana bila pravedna“.
Meštrović je to prenio prijatelju Aleksandru I. Karađorđeviću, jugoslavenskom kralju, međutim, i on je brzo potkopao ideju da Tesla dobije laboratorij za svoje eksperimente.
Između dva svjetska rata, Teslu je 1927. u New Yorku posjetio i njegov nećak Sava Kosanović, tada zastupnik Samostalne demokratske stranke Svetozara Pribićevića u Skupštini i uvjereni Jugoslaven. No Kosanović je bio protivnik Šestosiječanjske diktature koju je uveo kralj Aleksandar, pa je prema Zakonu o zaštiti države bio osuđen i interniran u zavičaj, u Plaški u Hrvatskoj.
Nakon povratka iz New Yorka Kosanović piše kako je Tesla odbijao brojna odlikovanja koja su mu se po svijetu nudila, sve osim odlikovanja svetog Save.
„Isto tako primio je i počasne doktorate zagrebačkog i beogradskog sveučilišta. Odgovori koje je na ta odlikovanja dao od povijesne su važnosti. Godi mu da se u njegovoj proslavi složila sva nacija, i Zagreb i Beograd, jer za njega ne postoji neki problem narodnog jedinstva. Jugoslaven je do srži, s pravim širokim patriotizmom kojim mu vibrira otmjena duša. ‘Ja sam po rođenju Srbin, ali sam zato i Hrvat, jer mi smo jedno’, klasična je njegova riječ“, pisao je Sava Kosanović o svome ujaku.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, kako piše Ivica Radoš u magazinu „Tesla“ (izdanje Večernjeg lista, 2017.), protuhrvatsku kampanju u Americi vodio je Konstantin Fotić, poslanik Kraljevine Jugoslavije u Washingtonu do 1942. (kraljevska vlada bila je u egzilu u Londonu), a poslije toga i veleposlanik. Fotić je bio na četničkoj liniji Draže Mihailovića, a on i njegovi istomišljenici koristili su svaku prigodu da u Americi ocrnjuju Hrvate.
S druge strane hrvatski političari, HSS-ovci poput Jurja Krnjevića, Ivana Šubašića i ostalih, te hrvatski intelektualci i umjetnici, kao što su Bogdan Radica i Ivan Meštrović, nisu podržavali ustaše. I jako ih je vrijeđalo što razni Fotići i Dučići napadaju Hrvate u časopis Srbobran. Posebno je bio otrovan pjesnik Jovan Dučić prikazujući Hrvate kao narod bez povijesti i kulture. Propaganda Srbobrana bila je nezaustavljiva, nije jenjavala, i Srbi u Americi su je mahom pomagali, osim Save Kosanovića i Milana Grola. Tu protuhrvatsku propagandu širio je i predsjednik kraljevske vlade u izbjeglištvu Slobodan Jovanović, a osobito su nasrtljivi bili članovi četničke organizacije Srpska narodna odbrana i Srbobran.
Srpska narodna odbrana u travnju 1942. izabrala je Nikolu Teslu za počasnog predsjednika. No, čim je Tesla za to čuo, ljutito je uzvratio depešom: „Emfatično odbijam svaku vezu sa Srpskom narodnom odbranom. Slažem se potpuno s idejom Save Kosanovića. On je predano i energično radio da se sačuva Jugoslavija u suglasnosti sa željama čitavog našeg naroda ovdje i u starom zavičaju bez obzira na žrtve.“
Meštrović u jednom pismu nakon Drugoga svjetskog rata piše Savi Kosanoviću iz SAD-a u Jugoslaviju: „Vidjeli ste kako je ‘nepolitičar’ Tesla shvatio stvar, a pjesnik i političar Dučić otišao na cincarsku političku, Fotićevu liniju. Koliko je etična npr. Teslina formula gdje je ‘ponosan na svoje srpsko porijeklo i hrvatsku domovinu’“, objašnjava Meštrović Kosanoviću.
Teško prihvaćao preokret
Hrvatski književnik, filozof, prevoditelj, publicist, povjesničar i diplomat Bogdan Radica bio je dobro upućen u tadašnje političke prilike, posebno u djelovanje srpskih nacionalista u Americi. U svojoj knjizi „Živjeti – nedoživjeti“, uz ostalo, opisao je dolazak bana Ivana Šubašića (poslije predsjednika izbjegličke vlade Kraljevine Jugoslavije) i kraljevske misije u SAD 1942. Zanimljivo je da u svojim spisima Radica spominje i Nikolu Teslu koji je bio vezan za poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Americi s obzirom na to da je primao mirovinu bez koje ne bi mogao živjeti. Tu mu je mirovinu dodijelila prijeratna vlada „sporazuma“ Cvetković – Maček. Stoga je Tesla primao bana Šubašića, kako piše Radica, s posebnim zadovoljstvom.
Tesla se, kako piše Radica, prema uputama nećaka Kosanovića uporno pojavljivao kao pobornik srpskog i hrvatskog bratstva. Stoga je Fotić Teslu posve izolirao, a na Tesline pozive u poslanstvu Kraljevine Jugoslavije više nitko nije ni odgovarao.
Tako izoliran, Tesli nije preostalo ništa drugo nego da se šeće od hotela New Yorker, u kojem je bio smješten, do malog parka Bryant uz javnu knjižnicu, gdje je po cijele dane sjedio i hranio golubove, svoje jedine i istinske prijatelje.
Kad je politika posrijedi, Tesla je, piše Radica, bio najiskreniji u razgovorima sa Savom Kosanovićem.
„Kako je Kosanović bio Teslin nećak, to ga je znalo intenzivno razdragati i davati mu nade u razvitak bolje budućnosti između Srba i Hrvata. Bilo je, međutim, dana kada mi se Kosanović žalio kako ima muke Tesli razjasniti sav revolucionarni preokret stanja kod nas. Tesli je, naime, bilo vrlo teško prihvatiti mogućnost da kralj više ne bude kralj, na što ga je Kosanović pripremao.“
Tesla nije dao da pred njim nitko, pa ni nećak Sava Kosanović, govori protiv kralja. Navodno je bio presretan kada se susreo s kraljem Petrom koji je u srpnju 1942. posjetio Ameriku. Tada je Tesla pred kraljem izrazio želju da posjeti Jugoslaviju dok je živ. No, smrt ga je preduhitrila.
"Do istrage vaše ili naše" 1902. Srbobran, Zagreb...o kakvom bratstvu laprdate