Kada studentima tumačim delikatne trenutke povijesti 20. stoljeća, često posežem za metodom alternative. U osnovi, to znači da se stvaran događaj, pa i posljedice do kojih je doveo, pokušavaju bolje objasniti tako da se uputi na drugačije moguće scenarije koji su pred akterima postojali kad su odlučili donijeti neku odluku.
Zapravo, kako sam danas uvjeren, nemoguće je dati ocjenu nekog događaja ako se ne udubi u razmatranje (ili formuliranje pretpostavki) o budućnostima koje se nisu dogodile. Donošenje odluka u svijetu politike zahtijeva razvijenu metodu pretpostavljanja, pri čemu odgovoran državnik pokušava donijeti onu koja će proizvesti najmanje loše/najviše dobre učinke.
Grijeh propusta
Povijest odnosa maglovitog entiteta, poznatog kao međunarodna zajednica, i aktera jugoslavenskih te postjugoslavenskih ratova, u svojoj je biti povijest nedovoljno promišljenog procesa odlučivanja. Sve do proljeća 1995. ključni čimbenici međunarodne politike, poput EZ-a i UN-a, ili poput SAD-a, donosili su odluke koje uglavnom nisu pozitivno utjecale na ponašanje drugih, tj. prisiljavale ih na odustajanje od loših politika. Učinak svega bio je grijeh propusta, tj. nekažnjavanje, ponekad i ohrabrivanje agresora te nedopustivo toleriranje humanitarne katastrofe golemih razmjera. Jedan od brojnih trenutaka, nakon kojeg su se ratovi u Hrvatskoj i BiH mogli odviti u drugačijem smjeru, ali samo u slučaju pravilne odluke, ili one temeljene na procjeni svih mogućih alternativa, dogodio se u sjeverozapadnoj Hrvatskoj početkom siječnja 1992.
Bilo je sasvim logično da prva organizacija međunarodne zajednice koja se uključila u sukob na prostoru raspadajuće Jugoslavije bude EZ. Najvažnija političko-gospodarska organizacija najbogatijih država zapadne Europe gotovo je bila prisiljena intervenirati u Sloveniji i Hrvatskoj: slom komunizma otvorio je mogućnost objedinjavanja cijele Europe, pa tako i širenje na njezin jugoistok, sukob je izbio na vratima EU, pa se ponudila prilika etabliranja na polju međunarodne politike, a sasvim je jasno da se htio spriječiti nekontrolirani dolazak očito (kako tada, tako i sada) ne previše poželjnih izbjeglica. Najvidljiviji pak oblik intervencije EZ-a sve do kasne jeseni 1991. bilo je slanje posebne promatračko-izvještajne mirovne misije.
Nazvana Promatračka misija EZ-a, sastojala se od oveće grupe nenaoružanih pojedinaca koji su, ustrojeni u timove, sastavljeni uglavnom od jednog diplomata i jednog časnika, počeli od sredine rujna 1991. obilaziti dijelove Hrvatske zahvaćene ratom. Važno je uočiti da se polje rada misije svodilo na promatranje te izvještavanje o uočenom, dok je konkretnije djelovanje, primjerice zaustavljanje neprijateljstava, a posebno nametanje primirja, bilo nepostojeće. Kad se uvidjelo da se radi o mirovnoj misiji bez prava nametanja, odnosno bez prava (i mogućnosti) uporabe prisile, ili ljudima obučenim u bijele odore, bez naoružanja i s vidljivim oznakama EZ-a koji dođu na neko područje, pogledaju i potom napišu izvještaj, sukobljeni akteri počeli su ih smatrati više ekscentričnom zanimljivošću nego personifikacijom odlučnosti međunarodne zajednice da zaustavi rat. Promatrače su sve češće u medijima počeli podrugljivo nazivati “sladoledarima” jer nisu djelovali kad se ratovalo, nego tek po zaključenom primirju, ili “po lijepom vremenu”.
Promatrači nisu bili slijepi
Ipak, ako su već mogli samo doći, pogledati i izvijestiti, promatrači EZ-a nisu bili slijepci. Do kraja studenog 1991. stekli su sasvim točnu sliku o naravi rata u Hrvatskoj. Vjerojatno u namjeri da potaknu odlučniju intervenciju zapadnih središta moći, ne isključujući onu oružanog tipa, 26. studenog 1991. nadležnim su tijelima (ministarstvima vanjskih poslova i obrane država članica EZ-a te upravljačkim tijelima EZ-a) uputili skupni izvještaj nazvan Situacija u Hrvatskoj. Najbolje bi ga bilo ocijeniti kao iznimno precizan opis smrtonosnog djelovanja JNA.
Primjerice, njezina taktika u ratu u Hrvatskoj, kako je navedeno u izvještaju, sastojala se od toga da najprije stalnim granatiranjem terorizira određena mjesta, poput Vukovara ili Slunja, te time izazove paniku među civilima i natjera branitelje na predaju ili povlačenje, potom pripusti jedinice pobunjenih Srba da ih zauzme, nakon čega bi u njih ušle same jedinice JNA. Obrazac djelovanja JNA, kako su također uočili promatrači, često je počivao na bezobzirnom odnosu prema civilnom stanovništvu: savezna vojska namjerno je napadala civilne ciljeve, pri čemu su uništenja objekata poput škola, muzeja, bolnica ili crkvi, bila prema svemu sudeći samo dio unaprijed osmišljenog plana. JNA, ili nekadašnja oružana sila “svih jugoslavenskih naroda i narodnosti”, u biti je postala oružana ruka svesrpskog nacionalizma, tj. izgubila je svaku neutralnost.
>> Pogledajte video o simoblu patnje Vukovara - Vodotornju
Zaštićena premoći u oružju, kako je izrijekom navedeno, postala je kukavičkom (“cowardly”) vojskom i glavnom preprekom miru u Hrvatskoj. Jezikom obilježenim karakterističnim formalizmom ili, rekli bismo danas, političkom korektnošću, autori izvještaja pozvali su Zapad na vojnu intervenciju protiv JNA. Ako ratni brod JNA sa sigurne udaljenosti nesmiljeno vatreno djeluje po nekom gradu, odakle mu se ne može učinkovito odgovoriti, morao bi biti doveden u situaciju, napisano je, iz koje bi mu trebalo jasno dati do znanja da je takav postupak dopušten jedino uz rizik potapanja. Samo je oružje moglo zaustaviti naoružanog i opasnog barbarina. Objava izvještaja, zajedno sa sve izglednijim međunarodnim priznanjem Hrvatske, učinila je promatrače EZ-a nepoželjnim na okupiranim područjima.
Doista, kada je do priznanja sredinom siječnja 1992. došlo, u jednim srbijanskim novinama napisano je da su ovi “prodavci sladoleda”, koji se ionako “ponašaju preko svake mere nadmeno, otvoreno pristrano za hrvatsku stranu”, izgubili svaki “privid zadate neutralnosti”. U svjetlu skorog razmještaja mirovnih snaga UN-a, temeljnog na konceptu “razdvajanja sukobljenih strana”, koji je otvarao mogućnost trajne podjele Hrvatske, ili njezine “ciprizacije”, promatrači su za Beograd postali posve nepotrebnom smetnjom.
Osveta ili pucanj u bijelo
Temeljem nekoliko sporazuma zaključenih s domaćinima mirovnih usluga misije, dakle i s predstavnicima saveznih (“jugoslavenskih”) vlasti, njezinim članovima zajamčena je neometana sloboda kretanja te zaštita i sigurnost osoblja. Doista, promatrači su rijetko tijekom druge polovice 1991. bili metom oružanih napada ili kakvog drugog nasilnog čina bilo kojeg od sukobljenih aktera. Ali, kako su izvještaji misije s vremenom postajali sve kritičniji prema Beogradu, tako su postupci JNA usmjereni prema blokiranju njezina rada postajali sve češći.
Za razumijevanje kasnijih događanja važno je spomenuti odluku Savezne službe za kontrolu zračnog prometa (smještene u Beogradu) od 28. rujna 1991. kojom su zabranjeni svi letovi iznad Slovenije i Hrvatske. Premda je odluka bila u izravnoj suprotnosti s ranije navedenim jamstvima o nesmetanoj slobodi kretanja misije, njezini čelnici uspjeli su do kraja godine postići neku vrstu prešutnog dogovora s Beogradom: savezna uprava zadržala je ovlast odobrenja ili autorizacije pojedinog leta, ali je misija uspjela ishoditi da se, putem posebnih “zračnih koridora”, njezini helikopteri mogu prebaciti u pojedina odredišta. To je u praksi značilo da je, primjerice, jedan helikopter misije neometano stigao krajem prosinca 1991. iz Ljubljane u Zagreb.
Jednako tako, 2. siječnja 1992. helikopter misije je, preko Mađarske, stigao iz Ljubljane do najprije Beograda, a potom Sarajeva. Ni u jednom od ovih slučajeva savezna uprava nije, usprkos brojnim upitima misije, izdala traženu autorizaciju za letove. Drugim riječima, savezna uprava, zajedno s nadležnim komandantom zrakoplovstva JNA, znala je da se radi o helikopterima promatračke misije pa ih zato nije odlučila ometati u letu. Ali i njezina šutnja bila je znakovita: očito, Beograd je samo tolerirao letove promatrača.
Što, naravno, nije moralo potrajati. Još znakovitije, a moglo bi se dodati i zlokobnije, pojavili su se znaci temeljem kojih bi se moglo zaključiti da je Beograd postajao sve nezadovoljniji “drskim” promatračima koji se, eto, usuđuju “povrijediti” zračni prostor “jedne suverene države”. Dana 4. siječnja 1992. helikopter misije je, preko Kapošvara u Mađarskoj, odletio iz Ljubljane u smjeru Sarajeva. Misija je o letu obavijestila saveznu upravu, otkuda je, nakon duljeg vremena, konačno stigao odgovor. Glasio je da se uprava ne slaže s letom.
Samo dva dana kasnije, 6. siječnja 1992., dva helikoptera promatračke misije krenula su iz Sarajeva prema Zagrebu. Ali istočnim smjerom putovanja, tj. preko Beograda gdje su prenoćili. Prije polaska za Zagreb, u kasnim popodnevnim satima istog dana iz promatračkog središta u Zagrebu su o namjeravanom putu, predviđenom rutom Beograd – Kaleb – Kapošvar – Letenje – Zagreb, obavijestili dežurnog oficira savezne uprave. On je pak uzvratio da piloti helikoptera nemaju (u skladu s ranije spomenutom zabranom iz rujna 1991.) dopuštenje za let posljednjom dionicom planirane rute, tj. dionicom Kapošvar – Zagreb. Drugim riječima, ako se odluče na poduzimanje leta tim smjerom, piloti djeluju na vlastitu odgovornost. Ali samo 16 minuta nakon spomenutog razgovora, točno u 18.35 sati, došlo je do novog kontakta, ovog puta između jednog od pilota i dežurnog oficira savezne uprave. U sadržaju tog razgovora zapravo se krije dobar dio razloga kasnijih događanja. Njemu ćemo se vratiti malo kasnije.
Dva helikoptera promatračke misije, tipa AB te označena brojevima 205 i 206, poletjela su iz Beograda u 10.16 sati 7. siječnja 1992. Mjesto Kaleb na jugoslavensko-mađarskoj granici preletjeli su sat vremena kasnije, da bi malo iza podne sletjeli u Kapošvar, gdje su napunili rezervoare gorivom. Mjesto Letenje na hrvatsko-mađarskoj granici dosegnuli su malo prije dva sata poslijepodne. Nekoliko minuta kasnije, u 14.01, pilot jednog helikoptera, “general-lieutant” Enzo Venturini javio je nadležnima da je iznad Varaždina.
Helikopteri su letjeli u linijskoj formaciji, tj. jedan iza drugog (AB 205 oko 100 metara ispred i 70 metara ispod AB 206), te brzinom oko 150 kilometara na sat. Sedam ili osam minuta kasnije (u 14.08 ili 14.09 sati, ovisno o tome konzultira li se izvještaj istražiteljskog tima promatračke misije ili JNA), u blizini sela Podrute pilot lovca JNA tipa MiG-21 na njih je najprije zapucao iz topa (i promašio), a potom ispalio dva raketna projektila tipa ATROLL R60. Jedna je raketa promašila cilj, ali druga nije: pogodila je helikopter AB 205. Odmah je nastupila eksplozija i pad na tlo. U buktinji su poginula četiri pripadnika misije iz Italije i jedan iz Francuske (uz Venturinija, radilo se o Marcu Matti, Fiorenzu Ramacciu, Silvanu Nataleu i Jean-Loupu Eychenneu). Drugi helikopter uspio je nekako prizemljiti.
Strašan prasak
Čin zračnog barbarstva dogodio se iznad voćnjaka i vinograda pitoresknog krajolika tipičnog za sjeverozapadnu Hrvatsku pa nije čudo što su napad promatrali tamošnji poljoprivrednici. Prema iskazu jednog od svjedoka: “U trenutku pogotka prvi se helikopter malo digao u zrak od eksplozije, a onda se raspao u komade. Sama eksplozija ne da se riječima opisati. Ne pamtim da sam nešto slično vidio i na filmu. Pogledom sam pratio rakete i pogodak. Začuo se strašan prasak, pa bljesak, da bi se nakon toga kabina posve užarila. U početku nisam bio svjestan što zapravo gledam. Još nekoliko sekundi stajao sam, paraliziran i šokiran, na mjestu. Tada sam čak potrčao prema roditeljima, a ne prema pogođenom helikopteru. Na sreću, moj otac bio je prisebniji pa je već pošao prema meni. Za nekoliko smo sekundi stigli do olupine i počeli gasiti vatru.” Okupljeni mještani zatekli su izbezumljene članove posade drugog helikoptera koji su se nekontrolirano vrtjeli u krug. Tek je imperativ gašenja požara i izvlačenja poginulih donio nešto smirenosti.
Osuđen i u Hrvatskoj
Pilot MiG-a 21 koji je ispalio raketne projektile zove se Emir Šišić. Rodom iz Živinaca kod Tuzle, ovaj poručnik zrakoplovstva JNA smješten u “Vazduhoplovnoj bazi JNA” u Bihaću, 7. siječnja 1992. dobio je naredbu (ili “uzbunu”) za polijetanje. Nakon kontaktiranja Beograda, odakle je stiglo dopuštenje za napad, ispalio je projektile. Šišić je već u Hrvatskoj, u odsutnosti, osuđen na 20 godina zatvora, da bi 2002. bio izručen Italiji, gdje je ponovno proglašen krivim te upućen na izdržavanje 15-godišnje kazne zatvora. Ipak, Srbija je nekako uspjela ishoditi njegovo izručenje. Tu je, nakon dvije godine zatvora u Italiji, odslužio još dvije, nakon čega je pušten na uvjetnu slobodu. Ali izrečenu kaznu u Hrvatskoj, sad je sasvim izvjesno, neće nikad odslužiti jer je istekao propisani rok prema kojem, nakon izricanja pravomoćne presude, osoba osuđena u odsutnosti kaznu mora izdržati u roku ne duljem od 25 godina. Više od Šišićeve sreće u izbjegavanju zaslužene kazne treba uočiti njegov odnos prema činu ubojstva koje je počinio.
U kasnijim izjavama navodio je da mu je “s profesionalnog stanovišta savest čista”. Navodno mu je čak i jedan talijanski pukovnik (sic!) rekao da bi i on “uradio isto što i ja”. Možda je kako bi umirio vlastitu savjest naveo da je on zapravo (sic!) pogodio (naravno, nepostojeći) hrvatski vojni helikopter od eksplozije kojeg je odmah potom stradao helikopter promatračke misije. Nešto kasnije izjavio je sljedeće: “Ti su ljudi poginuli od pada helikoptera, a ne eksplozije moje rakete.” Kao da je i sam sumnjao u istinitost vlastitih opravdanja. Masku zaštite obavljanja “službene dužnosti”, ili objašnjenje na koje uobičajeno nailazimo kad god se susretnemo s pokušajima obrane kriminalnog djelovanja počinjenog u ime “viših ciljeva”, nije moguće održavati baš u svakoj prilici.
Obavještajni izvori hrvatske provenijencije ipak donose drugačiju sliku događanja. Nakon što je krenuo prema navodno “nepoznatim letećim objektima”, tj. helikopterima promatračke misije, te nakon što je stupio u vizualni dodir s njima, Šišić je kontaktirao Operativni centar ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne obrane u Beogradu. Uslijedio je sljedeći dijalog. Šišić: “Da li je to moja grupa?” Anonimni oficir Operativnog centra: “Da, to je tvoja grupa, obaraj.”
Dakle, premda je nesumnjivo postupao temeljem naređenja ili u skladu s “profesionalnim stanovištem”, Šišić je mogao postupiti drugačije. Pred njim se u trenutku “vizualnog dodira” s helikopterima, da parafraziramo lajtmotiv ovog teksta, otvorio nepregledni niz alternativnih mogućnosti. Mogao je, primjerice, nadležnima lagati i javiti da je prisilio helikoptere na prinudno slijetanje, mogao je nadležnima dojaviti da se radi o nenaoružanim helikopterima obojenim u bijelu boju koji onda ne predstavljaju nikakvu stvarnu opasnost, mogao je, ako je već odlučio da je potrebno oružano upozorenje, zapucati pokraj ili iznad njih ili je mogao dati neki drugi znak prethodnog upozorenja. Itd., itd. Ključno je, dakle, primijetiti da bi Šišić odabirom svake od navedenih mogućnosti petoricu ljudi ostavio na životu. Ili, drugačije rečeno, odabrao je jedini ishod kojim je poslao u smrt ljude u helikopteru.
Bila je to očita namjera
Neposredno nakon zločina JNA i Beograd bili su prisiljeni na opravdanje. Ono se uglavnom svodilo na činjenicu da su helikopteri misije neovlašteno poduzeli let dionicom Kapošvar – Zagreb. Leteći spomenutom dionicom na vlastitu odgovornost, piloti su, dakle, sami zapravo bili najviše krivi za tragediju. Navedeno objašnjenje može biti samo u strogo tehničkom smislu točno, dok, kako je ranije navedeno, ne može podnijeti daleko ispravniju metodu ocjene. Točno je, naime, da savezna uprava nije izdala potrebnu autorizaciju, ali zašto je onda JNA odbila posebnoj istražiteljskoj komisiji promatračke misije predati transkripte svih razgovora između časnika misije i dežurnih oficira savezne uprave, održanih 6. siječnja 1992., ili dan prije napada?
Jer, kako ti transkripti pokazuju, istina je da je časnik misije u Zagrebu razumio da nema autorizaciju za let, ali je jednako istina da je let bio najavljen saveznoj upravi, kako je misija bez posljedica činila u ranijim slučajevima. Također, let je bio najavljen i hrvatskim vojnim vlastima u Zagrebu koje su potom proslijedile tu informaciju (u obliku faks-poruke) vojnom vrhu u Beogradu. I, najvažnije, vrijeme je za povratak ranije naznačenom drugom razgovoru između pilota Venturinija i dežurnog oficira savezne uprave. Venturini je kontaktirao saveznu upravu, može se pretpostaviti s namjerom da upozori Beograd da će se let ipak dogoditi te da, sasvim razumljivo, pokuša spriječiti kakav incident.
Transkript ovog razgovora savezna uprava, treba podsjetiti, nije dostavila istražiteljskoj komisiji misije. Danas također znamo da je Savezni sekretarijat za narodnu obranu, dakle krovno tijelo saveznih oružanih snaga, dostavio dopuštenje za let Operativnom centru u Beogradu te da ga on nije, kako su zahtijevala pravila službe, proslijedilo podređenima u Bihać. Drugim riječima, postojalo je jasno htijenje ili namjera da se helikopteri promatračke misije obore.
Kako bilo kakav zločin nije do kraja moguće razumjeti ako se do kraja ne razumiju motivi koji iza njega stoje, preostaje još stoga potraga u svijetu politike. Kako je ranije navedeno, JNA je, napose zbog sve veće kritičnosti u izvještajima misije, s kulminacijom u onom s kraja studenog 1991., imala “dobrog” razloga da promatrače EZ-a tretira kao neprijatelja. Krajem 1991. i početkom 1992. tome je pridodan još jedan. Naime, kako jasno proizlazi iz povjerljive dokumentacije samih promatrača, oni su počeli izražavati sve veću skepsu, čak u nekim trenucima i jasno izraženo nezadovoljstvo, prema uglavnom već dogovorenom planu dolaska mirovnih snaga UN-a.
>> Pogledajte kako je bilo u Vukovaru na Dan sjećanja na žrtvu
Smatrali su da će mirovna operacija UN-a omogućiti Beogradu uspostavu stanja trajne neizvjesnosti nad okupiranim područjima Hrvatske, odnosno da će otvoriti mogućnost njihova eventualnog priključenja Srbiji: danas je, kako je dobro poznato, sjeverni dio Cipra u statusu nepriznate strane okupacije, ali je de facto dio Turske. Zašto se u Hrvatskoj ne bi ponovio ciparski primjer? Plan dolaska mirovnih snaga UN-a podrazumijevao je i odlazak snaga JNA s okupiranih područja, ali je ona počela ostavljati naoružanje pobunjenim Srbima te time potkopavati eventualnu učinkovitost plavih kaciga. Srbiji su trebale mirovne snage UN-a, ali krajnje pasivne, tj. one koje ne bi ispunile temeljne zadaće mirovne operacije. Ključno je bilo da se razmjeste između “sukobljenih strana” i ne čine ništa. Osim da budu neka vrsta “živog štita” koji bi branio pobunjene Srbe u Hrvatskoj. Promatrači EZ-a uočili su stvarnu namjeru Beograda i JNA s plavim kacigama, vlastitim očima vidjeli da JNA ostavlja naoružanje pobunjenicima i, najvažnije, počeli su o tome izvještavati zapadna središta moći. Dovoljno da ih se “primjereno” kazni.
Do obaranja helikoptera promatračke misije početkom siječnja 1992. EZ je u raspadajućoj Jugoslaviji pretrpio već nekoliko bolnih šamara. Beograd je uporno odbijao poštivati bilo koje od zaključenih primirja, kao i suglasiti se s konkretnim mirovnim planovima za smirenje sukoba u Hrvatskoj. Ipak, ubojstvo počinjeno nedaleko od sela Podrute nesumnjivo ulazi u red najbolnijih. Šišićev projektil smrti, a treba podsjetiti da je drugi bio namijenjen drugom helikopteru misije, no srećom je promašio cilj, upućen je u pripadnike međunarodne mirovne misije koja je, premda ponekad žrtva vlastitih predrasuda i samonametnutih nespretnosti, ipak u Hrvatsku došla s iskrenom namjerom da pomogne u zaustavljanju sukoba.
Nema, smatram, nikakve dvojbe ni oko toga je li se radilo o namjernom ubojstvu: sve navedeno upućuje da je pilot MIG-a 21 dobro znao u koga puca. Svejedno je odgovor EZ-a bio više negoli blag. Snažne i zvučne verbalne osude zločinačkog čina, javno zgražanje nad barbarskim napadom, pozivanje JNA i Srbije na odgovornost, prijetnja dodatnim gospodarskim sankcijama i zahtjevi za privođenje krivca ili krivaca pravdi ipak ni izbliza nisu bili dovoljno dobar supstitut jedinom ispravnom odgovoru. Samo je vjerodostojna prijetnja oružanom intervencijom ili, jasno, njezina provedba, mogla imati ulogu dovoljno primjerene kazne. Koja bi, opet, imala nesumnjivu pedagošku svrhu: nekoliko uništenih zrakoplova u Bihaću moglo je spriječiti buduće tragedije.
Navedeno nas dovodi do najvažnijeg. Iskustvo 20. stoljeća uči nas da je s “državama-divljacima” ili “državama-odmetnicima” (eng. rogue state), tj. režimima koji krše sva međunarodna pravila ponašanja, gaze ljudska prava, sponzoriraju terorizam te se, kako nam napad na promatrače pokazuje, upuštaju u otvorena ubojstva nevinih, iznimno teško, vjerojatno i nemoguće, doći do nekog trajnog sporazuma nenasilnim metodama, poput pregovora, uvjeravanja ili ekonomskih sankcija.
Mlaka reakcija
Iza čega, naravno, mora stajati snažna odluka, temeljena opet na eliminaciji alternativnih scenarija, posebno onih koji makar samo dopuštaju mogućnost ohrabrivanja agresora. Boreći se tako protiv komunističke gerile na Malaji i Borneu 1950-ih te 1960-ih, britanski general Walter Colyear Walker brzo je uvidio prednosti odlučnosti i konkretnosti. Nesumnjivo zato što je od mladosti prema nasilnicima postupao prema maksimi: “lijevom ravno u nos ili desni aperkat u čeljust”. U svega dvije godine Walker i njegovi ljudi su, u oštrom kontrastu s Amerikancima kasnije u Vijetnamu, s razlogom mogli reći da “vladaju džunglom”.
Colyear je dobro znao da s ljudima poput gerilaca koje je pobijedio pregovori ili mlakost neće biti od pomoći. Trideset i nešto godina kasnije EZ je, premda je integrirana vojna snaga njegovih država-članica bila neusporedivo veća od one Srbije i JNA te, važnije, premda je pred sobom imao jasnu spoznaju o cijeni neodlučnosti, na čin ubojstva vlastitih ljudi reagirao mlako. Propustio je donijeti pravilnu odluku iako mu je ubojstvo s predumišljajem kod Podruta još jednom dalo priliku da razmotri koristi drugačijeg scenarija.
>> Pogledajte video o heroju Vukovara, legendarnom Blagi Zadri
Ovo je na tragu znamenite srpske dosjetke (ne ubijam te ja sekirčetom nego lebac)... Inače, pravi izazov za pilote JRV je bila 99. godina kad su bili u sukobu s NATO alijansom na nebu iznad Srbije i kao što Miroslav Lazanski zapazio, a boljeg ocjenjivača ni nema za tu problematiku, nitko od pilota jugoslovenskih MIG-ova nije ispalio ni jednu raketu prema nadirućim zapadnim avionima. Skor je bio u konačnici - tko je uzletio, nikad više nije sletio! Lako je ovo gore, kao da se odrasli muškarac zaleti u dječji vrtić i namlati tamo sve redom... Protiv helikoptera! Al kad je trebalo protiv pravih aviona, u tzv. dog fight disciplini, e onda se vidjelo kakvo je to zapravo "vazduhoplovstvo" bilo... Polupali cijelu eskadrilu MIG 29, a bez bilo kakve paljbe po neprijateljskim formacijama u zraku! Više ne treba, sjedni, jedan!