Dušni je dan dan zbilje i tihi povratak onoj dimenziji naših bića koja je zapretana negdje u nama. Jer u nama, kako reče A. B. Šimić, smrt živi do onog trenutka kada mi zastajemo, a ona dalje ide sama. Ali u nadi. Vjernik će reći i u Bogu. Vjera ga upućuje na Krista i njegovu riječ: "Tko vjeruje u me neće umrijeti nikada." I sveci nam to ovih dana poručuju, gotovo svjedoče. S njima, kao i s dragim pokojnicima, smijemo biti povjerljivi. Zato su ovi dani prava prigoda da se upitamo: Tko su, zapravo, sveci?
Nije nemoguće da o njima imamo pogrešna shvaćanja. Svece smo, valjda pod utjecajem sladunjavih životopisaca i pučkih propovjednika, naučili promatrati kao nadrealistična, aseptična bića s aureolom, s nagnutom glavom i s očima uzdignutim prema nebu. No, oni su bili ljudi od krvi i mesa. Živjeli su ljepote i tegobe svakodnevnog života, veselili se i plakali, a opet pouzdavali su se u Boga. Svetost, dakle, nije nešto izvan nas, rezervirano za posebne i rijetke. Svetost poznaje put postupnosti i rasta, pouzdanja i pobožnosti. Zbog toga je vjerojatno sv. Mala Terezija i ustvrdila: "Pobožnost je svetost." Jedna pak kineska poslovica kaže: "Jednostavan čovjek je svet čovjek!"
Svetost, dapače što osobito treba naglasiti nije bezgrješnost. Samo je jedna osoba u Katoličkoj crkvi proglašena takvom Marija. Ostali ljudi poznaju slabosti, padove, posrtaje, nevjere i grijehe ali i milosti. Svet čovjek je čovjek koga je dotanula milost i vratila ga u bilo života. Svetac je realan. A realnost može biti rezultat uspjeha i neuspjeha, snage i slabosti, znanja i neznanja. Na koncu, realnost i jednostavnost dar su probijanja kroz nepredvidiv život u kojemu oni koji vjeruju, prepoznaju Božje djelovanje u lijepom kao i u ružnom. Jer Božja je milost trajnija od sveg ljudskog. Svet čovjek ne kiti se svojom krepošću ili dobrotom. Nije satrap ni prema sebi ni prema drugome. Svetost se ne mjeri razinom ugleda i moći.
Ona čak podrazumijeva neuspjeh, dotle da se danas govori o teologiji Božje nemoći. A, ako je on pokazao svoje "nemoćno lice", kakvo gledamo u jaslama i na križu, onda svetost ima nečeg što obeskrepljuje naš svijet zasnovan na uspjehu, ugledu, moći i blještavilu. Svetost se najčešće skriva od zlata i glamura, a nalazi se za štednjakom, u tramvaju, na njivi, u tvornici, na brodu na ulici. Tamo Bog prebiva među svojima. Među takvim svecima su i mnogi naši dragi pokojnici.
"Non moriar omnia Ne umire sve", govorili su još stari Rimljani. Ako je suditi po nama, onda je smrt naših dragih poput privida, jer oni u nama stvarno nisu nestali. Sjećamo ih se živih. Oni se kreću, govore, smiju se i plaču u našim uspomenama u tom jedinom što nam je, uz pokoju stvar, od njih ostalo.
