Zar stvarno mislite da je najbolja nogometašica svijeta Ada Hegerberg prvi put bila ponižena na nedavnom uručenju priznanja kad ju je preplaćeni mamlaz pitao trese li guzicom. Kao da je godinama nisu s podsmijehom gledali jer uopće igra nogomet i kao da su žene sposobne znati išta drugo nego mrdati dupetom, vještinu presudnu za uspjeh u muškom svijetu.
A to je svijet čija glavna odlika nije drugorazredna pozicija žene, nego licemjerje kojim se ta drugorazrednost krije i iščuđava. Kao, prihvatili smo ravnopravnost za koju su se one morale izboriti, ali, braćo draga, tko smo mi da tu ravnopravnost prihvatimo, da sudbinu naših majki, sestara i supruga tretiramo kao sekundante mačističkoj neopranosti i sirovom autosimbolizmu supremacije.
Žena se za poziciju u društvu morala izboriti, a mora to i danas, dok je za muškarca ona bila neminovnost, kako od svećeničkog tako i do nogometnog zavičaja. U pravu je Ivan Markešić kada u kapitalnom tekstu upozorava na korijene takve društvene predestinacije u činjenici da je kršćanstvo, od svoga pracrkvenog stadija, inzistiralo na tome da bude muška religija.
U podjeli uloga u ovom “instant-spektaklu bez iznenađenja i uzbuđenja” žena nije mogla biti zamišljena kao prva do nositelja radnje pa je čak i Bogorodica morala biti svedena na šaptačicu, a posve nesumnjivo prva do proroka i prva svećenica njegova pokreta, ona iz Magdale, morala je postati kurvom koja traži izlječenje svoje opsjednutosti da bi se tako opravdala njezina bliskost sa šefom politbiroa.
Dakle, “agresivna sekta koja je potkopala i osvojila jedno carstvo i naslijedila njegove ljage, počevši s uživanjem u prekoračenju mjere”, kako kršćanstvo, “taj latinski judaizam”, vidi Cioran, stvorilo je pretpostavku zatočenja svake žene unutar njezine seksualnosti iz koje se onda podižu palisade svih ostalih predrasuda i nepravdi.
Marija Magdalena simbolika je i stvarnost ženske strane povijesti, ta “božanska radost”, sigurno najdraža Isusova učenica koja je morala završiti pod pseudonimom učenika, premda je bila upućena, ta žena u crnoj odjeći boginje Izide, u boji mudrosti naslijeđenoj još od egipatske tradicije, ona je, dakle, posve sigurno od Petra i ostalih zavidnih i preplašenih delija, kada im je donijela vijest o uskrsnuću, bila zapitana: U redu, stara, al’ daj nam prvo reci tverkaš li ti?!
Jer to je prava, muška vesela vijest, to je vještina koja će kršćanstvu omogućiti da u Vatikanu izgradi vlastiti Playboy mansion s jedinim pravim ušlafrokovanim Hughom Hefnerom, na čije će zabave biti pozivani odabrani po principu muškog ekskluzivnog kluba.
Žene su, tako, prije mogle postati nogometašice i razumjeti instituciju ofsajda, nego što ih se uopće može zamisliti svećenicama koje razumiju instituciju boga. Anne Hutchinson je 1634. morala pobjeći u Ameriku da bi mogla pozivati žene da proučavaju Bibliju. Nemojmo se zavaravati. Nije daleko početak 20. stoljeća u kojem su se žene počele snažnije reafirmirati od nametnute im biološke epizodnosti, ali s druge strane još je bliže moment u kojem ih neokonzervativizam nastoji vratiti u stroj rodilja budućih vojnika.
Osporavanje autonomnosti u donošenju odluka i obiteljske paraovisnosti o mužu kao nositelju adamovskog rebra dovodi konzervativnu retoriku ljubavi do apsurdne poetike mržnje, a njezine ženske nositeljice do samodestruktivnog stupnja izolacije unutar pat-pozicije pseudobožanskog koncepta.
Zato nije ni čudo da umijeće tverkanja postaje jedino mjerilo virtuoznosti i kvalifikacija za bitnost. Jer sve dok žene na ključnim operativnim mjestima, žene znanstvenice, žene nogometašice, žene svećenice promatramo i bilježimo endemski, istinske spolne jednakosti nema. One su još uvijek čuđenje u svijetu muškaraca, pa kad u susjednoj Sloveniji ona postane šefica vojske, vijest je za rubriku vjerovali ili ne jer kao da određeni tip žena ne može ubijati ili naređivati ubijanje isto kao i određeni tip muškaraca.
U hrvatskoj pak tradiciji tverkanja prvake države ne treba tražiti isključivo među ženama, nego prije svega u svijetu samozvanog društvenog elitizma koji bi dao vlastito dupe da se uslika s pobjednicima, da se dodvori važnima, da se dokopa ponekog poenčića kojim će na rang-ljestvici izmišljenih prijatelja nahraniti fobiju stvaranja imena ni iz čega.
Tverkaju tako naši elitni odredi najbezvrednijih do bola gadosti, izvode svoje opskurne plesove neopterećeni efektom neukusa i nepravdi, svjesno manipuliraju niskim strastima u želji sviđanja i snažnim emocijama u namjeri naplate. Osim trenutka vlastitog samozadovoljstva ne zanima ih globalni moralni pad koji proizvode i zbog kojeg društvo postaje razvalina, nešto slično poljskom zahodu, rupi iskopanoj usred ničega i provizorno ograđenoj radi iluzije intime, premda svi znamo što rade oni koji idu tamo.
Vjerojatno svatko od vas ima svog šampiona u tverkanju i vjerojatno svatko od njih ima svoj poseban stil i posve sigurno najmanje je među njima žena, premda neke, ruku na srce, odskaču entuzijazmom i sveprisutnošću. Pa tako imamo one koje/koji ne tverkaju jer imaju hrpu istinskih vještina koje ih čine važnima i imamo one koje/koji moraju tverkati da bi nadoknadili manjak bilo kakvih drugih znanja osim onoga nagomilanog u najdebljem mesu.
Zbog svega toga dio tijela koji većinu nas tijekom života otrpi poput istinske mučenice od vremena do vremena tajnim signalima pošalje pitanje; kada će vam konačno doći iz dupeta u glavu?!
>> Pogledajte video specijal o Angeli Merkel
