18.05.2019. u 16:00

U Hipokratovoj prisezi doista stoji da liječnik “neće dati ženi sredstvo za pobačaj ploda”, a također i da “neće nikome, makar ga za to i molio, dati smrtonosni otrov, niti će mu za nj dati savjet” – odnosno, stajalo je. Hipokratova zakletva, naime, nije više na snazi

Dok hrvatski mediji oduševljeno izvješćuju o svjetskoj senzaciji, razdvajanju sijamskih blizanki na Rebru, i odaju zasluženu počast liječnicima – moglo vam je promaknuti da su liječnici skoro uništili taj uspjeh u začetku. Naime, kad su majci Mariji Tambolaš u trećem mjesecu trudnoće ginekolozi na ultrazvuku otkrili da su djeca spojena u maternici, prvo su je pitali hoće li ih zadržati. Roditeljima pobačaj nije bio opcija, što nisu svi ljudi u bijelim kutama shvaćali. Kada je Marija Tambolaš u listopadu prošle godine pala na trbuh i završila na promatranju u bolnici, jedan joj je liječnik rekao: “Gospođo, zašto ste odlučili tak šta rodit?” A vidi sada! Ono neizrecivo nešto, prikladno samo za to da se odstrani u tišini, pretvorilo se u prave male bebe, Kristinu i Valentinu, koje i roditelji i kirurzi ponosno pokazuju fotoreporterima.

Liječnik ima moć da izliječi i ubije, porodi ili pobaci, a upravo je ta moć liječnika u središtu javne rasprave dok se piše novi zakon o abortusu. Ovoga tjedna, tijekom obilježavanja Svjetskog dana priziva savjesti, Mato Palić, profesor na osječkom Pravnom fakultetu, ustvrdio je da pravo na priziv savjesti liječnika, prema ustavnim odredbama, ima prednost u odnosu na pravo žene na pobačaj. S takvim se mišljenjem ne slaže jedan drugi sveučilišni profesor, ginekolog Dubravko Lepušić, tvrdeći da u svakoj državnoj bolnici treba biti “dovoljno onih koji su spremni napraviti pobačaj kako bi ta usluga bila jednako dostupna svim pacijenticama” te da “tvrdnje da izvodeći pobačaj liječnik krši Hipokratovu zakletvu proizlaze iz bezobrazluka ili neznanja”.

U Hipokratovoj prisezi doista stoji da liječnik “neće dati ženi sredstvo za pobačaj ploda”, a također i da “neće nikome, makar ga za to i molio, dati smrtonosni otrov, niti će mu za nj dati savjet” – odnosno, stajalo je. Hipokratova zakletva, naime, nije više na snazi. Opća skupština Svjetskog liječničkog udruženja izglasala je 1948. u Ženevi modernu verziju liječničkih dužnosti koja je zadržala odredbe protiv eutanazije i pobačaja, a dodala osiguranja o ravnopravnosti pacijenata u pogledu vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti.

Ženevska deklaracija odonda se više puta mijenjala, i to tako da se pacijentima povećavala ravnopravnost, ali su im se smanjivala prava. Oboljelima je danas dodatno zajamčeno da neće biti šikanirani ni zbog dobi, bolesti, nemoći, roda ili spolne orijentacije, ali pobačaj i eutanazija nisu više nespojivi s liječničkom profesijom: formulacija koja je 1948. glasila “apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začeća” skraćena je u “apsolutno ću poštovati ljudski život”, a članak “najvažnija će mi briga biti zdravlje i život mojega pacijenta”, sada je skraćen u “najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta”.

Takvo je reduciranje liječničkih obveza prema ljudskom životu u skladu sa širokom praksom pobačaja i sve širom praksom eutanazije. Iako je sve po zakonu, javila se oporba među liječnicima u obliku priziva savjesti koji je u nekim zemljama zabranjen – recimo Islandu – a u nekima se uvodi na velika vrata. Američko ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi ovaj je mjesec dopustilo liječnicima, medicinskim sestrama i drugim zdravstvenim djelatnicima izuzeće kada su posrijedi postupci poput pobačaja i sterilizacije što krše njihova osobna i vjerska uvjerenja.

Priziv savjesti tijekom stoljeća afirmirale su različite kršćanske sljedbe – a osobito menoniti, kvekeri i Jehovini svjedoci – koji su pod cijenu zatvora ili čak smaknuća odbijali služiti vojsku. Nakon mnogih otpora državnih vlasti, priziv savjesti postao je još jedna demokratska institucija, a osigurava pravo pojedinca da se ne povinuje zakonima koje smatra nepravednima. Priziv savjesti veliko je postignuće moderne liberalne države jer su se upravo na temelju njega Prosvjetitelji 18. stoljeća bili suprotstavili vjerskim autoritetima prošlosti, tvrdeći da svaki čovjek ima neotuđiva prirodna prava – na život, vlasništvo i potragu za srećom, s tim da u svim moralnim pitanjima smije i mora biti svoj vlastiti sudac.

Liječnički priziv savjesti velika je pljuska zakonodavcu. Jer, doista, kakva vam korist od najliberalnijeg zakona – a hrvatski zakon o pobačaju jedan je od najliberalnijih u svijetu – ako ga nema tko provoditi. Glasni zahtjevi da se osigura “izvršavanje usluge”, što je termin koji koristi i dr. Lepušić, upravo su ono za što se liberali ne bi smjeli zauzimati: prisilno “izvršavanje usluge” nije ništa drugo nego totalitarizam. Pozivi na zabranu priziva savjesti liječnicima, kakvi su učestali u Hrvatskoj, apsurdni su: nikome se ne može oduzeti pravo da ne provodi zakon koji smatra nemoralnim.

Priziv savjesti prirodno je pravo, a prirodno pravo uvijek ima prednost nad državnim, barem je tako smatrao Ciceron, tvrdeći da nepravedni zakoni nikoga ne obvezuju na posluh. Usporedbe sa zemljama poput Islanda nisu osobito korisne jer je tamo različiti mentalitet. Island je jedna od onih zemalja gdje je broj djece rođene s Downovim sindromom jednak nuli – sve ih pobace, pa bi tako pobacili i sijamske blizance. Na Islandu vam se ne može dogoditi da rodite “nešto takvo”.

Nije slučajno da se baš prirodno pravo primjenjuje na nešto tako prirodno kao što je začeće i porod. Prirodno je i da se svi vesele zbog dva spašena života, Valentine i Kristine. Svi? Ne baš svi. Zamislite kako je onim majkama i očevima koji su poslušali liječnike i odlučili da neće roditi “nešto takvo”, a sada gledaju živu i zdravu tuđu djecu.

Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...

Komentara 5

Avatar Kikaš
Kikaš
19:40 19.05.2019.

Hipokratova zakletva više nije na snazi, sad se služe onom hipokritovom!

DU
Deleted user
09:59 19.05.2019.

Jesenti milu bigulicu, taj Lepušić dr. Dudo jedan je od nekoliko medijski jako eksponiranih promicatelja kulture smrti u Hrvatskoj. Kako to izgleda u njegovoj liječničkoj praksi, zna točno jedino on. Nije potrebno posebno isticati da je kao takav dr. Dudo velik ljubimac svih domaćih feminističkih i "progresivnih" udruga koje su si uzele pravo da, iako u manjini, o bitnim pitanjima života i smrti odlučuju u ime svih drugih. Ako to nije totalitarizam, onda sam ja autobus iz filma Ko to tamo peva.

BU
bubacro
12:05 19.05.2019.

u sridu . bravo

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije