Hoće li novi predsjednik države, kojega će Hrvatska dobiti 2010.
godine, biti predsjednik za treću Hrvatsku ili samo treći predsjednik
Hrvatske, odlučit će građani. Na njima će biti da, nakon što
vide ponudu kandidata, odaberu žele li osobu koja bi svojim kvalitetama
pogurala Hrvatsku naprijed, mudro se koristeći ovlastima, ili su
spremni čovjeka s Pantovčaka birati neozbiljno, možda čak
nezainteresirano, smatrajući da nakon dvadeset godina, od kojih će po
deset biti obilježeno dvojicom posve različitih predsjednika, ta uloga
više i nije osobito važna, što zbog smanjenih
ovlasti, pa time i utjecaja na konkretnu stvarnost, što zbog
zasićenosti ponavljanjem više-manje iste političke ponude
koju u predizbornim kampanjama osvježe neki živopisni, ali nikome bitni
likovi.
Hoće li se povesti za nekim posve subjektivim kriterijem i krenuti
tragom komentatora Novog lista Branka Mijića, prema kojemu sljedeći
predsjednik mora biti “zericu inteligentniji od Georgea
Busha, barem pola metra viši od Dmitrija Medvedeva i
pogađati koš poput Baracka Obame”, a čija bi
“prva dama trebala biti Carla Bruni nakon što je
preotme od Sarkozyja”? Ako se sjetimo svojedobnog rezultata
Borisa Mikšića, jasno je da ponekad prevladaju i posve
iracionalni kriteriji koji mogu biti posljedica usputnog pabirčenja po
hrvatskoj političkoj tržnici.
Ili će se odlučiti za hrvatskog Danila Türka, nestranačkog
čovjeka koji ne pripada standardnom političkom miljeu, a za kakvoga se
zalaže komentator Nacionala Robert Bajruši. Po njegovim je
riječima “politička tranzicija završena i trebamo
predsjednika koji će raditi puno toga novog”.
– Založio bih se za ono što se dogodilo u
Sloveniji, za nestranačkog predsjednika koji bi imao vjerodostojnost i
bio izvan bilo kakvih korupcijskih skandala – kaže
Bajruši napominjući ipak da na javnoj sceni zasad ne vidi
takvu osobu i da sva imena koja su se dosad zavrtjela ne daju po
njegovu mišljenju poželjan profil.
Promišljanja političkih komentatora koje smo zamolili da
“nacrtaju” “fotorobot” budućeg
predsjednika pokazuju da, svatko sa svojih pozicija, u dobroj mjeri ne
želi predsjednika poput onih kakve smo imali dosad. Jelena Lovrić,
kolumnistica Jutarnjeg lista, smatra da je nakon “autoritarog
monarha Tuđmana projekt građanina-predsjednika bio
dobrodošao jer je relaksirao ukupnu političku klimu u državi
i taj standard se podrazumijeva i za budućeg predsjednika”.
– Otvorenost i koncilijantnost nužne su pretpostavke,
politička i osobna krutost su isključene. Predsjednik mora djelovati
kao faktor stabilnosti za što je potrebno veliko iskustvo i
osobna staloženost. To znači da će sukladno svojim ovlastima
intervenirati u nepoželjnim procesima. Neće građanima uvijek
populistički povlađivati, nego će im i neugodne istine skresati u lice.
Mesić je u svojim najboljim trenucima uspijevao, ali njegova glad za
publicitetom rezultirala je banaliziranjem uloge predsjednika. U svom
najgorem izdanju sadašnji je predsjednik trivijalnostima i
spuštanjem na kavansku razinu rušio dignitet
svoje funkcije – kaže Jelena Lovrić očekujući očito od
budućeg predsjednika-građanina drukčiji odnos prema funkciji koju
obnaša od one koju su imali i Tuđman i Mesić.
Distanca prema lobijima
Ni komentator Večernjeg lista Milan Ivkošić ne želi
“predsjednika kojega bi karakterizirali pristranost,
bavljenje sitnicama, svađe i zadjevice, osvetoljubive izjave i
kadšto vrlo vulgarne uvrede ili bilo što drugo
što narušava autoritet predsjednika
države”. – Trebao bi biti mnogo više na
distanciji prema tajkunima i kojekakvim interesnim skupinama, pa i
prema građanima i novinarima, jer “s predsjednikom na
kavi” ili “s predsjednikom uz kavu”
prozirna je gluma i populizam kojim se prikriva očita konfliktnost
kojoj je sadašnji predsjednik sklon kada su posrijedi
pojedinci ili miljei koji mu nisu po ćudi – misli
Ivkošić.
Sve četvero komentatora ocrtalo je zapravo ozbiljnu, pouzdanu osobu
koja se u politici odlično snalazi, koja neće biti rezultat
populističkih manipulacija, ali ni netko tko bi sebi na toj funkciji
pridavao važnost koju objektivno nema. Nitko se nije založio za
promjenu načina izbora predsjednika te očito smatraju da narod, a ne
parlament, treba imati glavnu riječ. Nisu postavljali ni neke dobne
kriterije ni uvjetovali da to bude posve novo lice, ali se iz krokija
koje su dali ipak može iščitati da žele osobu koja će igrati
važnu ulogu kao korektiv izvršne vlasti i koja će znati
napraviti dobru ravnotežu između političkih snaga u Hrvatskoj.
Jer, 2010. godine HDZ-ova će vlada biti u drugoj polovici svog mandata,
svjetska kriza već će dobrano uzeti svoj danak i sigurno obilježiti
gospodarske, ali i političke odnose u Hrvatskoj, a datum ulaska u EU
bit će, bio bliži ili dalji, u svakom slučaju jasniji, pa će time
sigurno biti obilježeno i stanje u Hrvatskoj. Čovjek koji zasjedne u
Ured predsjednika morat će u startu biti spreman na to da se svojim
ovlastima u vojsci i vanjskoj politici, kao i utjecajem na unutarnje
stanje, mora znati koristiti suvereno i uvijek za opće dobro jer je
javnost postala dovoljno zrela da više neće tolerirati
drugo. Hrvatska će, naime, u svoje treće desetljeće ući još
uvijek s nekim povijesnim opterećenjima, ali sigurno i sa željom da
ljudi koji je vode budu dorasli trendovima, dobri poznavatelji
neposrednog i šireg okružja, sposobni prepoznati najbolje
suradnike, vješti u komunikacijama s javnošću,
kao i u političkim nadigravanjima.
Čovjek stranke ili ne
I dok obični građani vjerojatno još ne
razmišljaju o profilu budućeg predsjednika, stranke, ali i
neki jaki nestranački krugovi, time se ozbiljnije bave, svjesni da će o
ponudi ovisiti hoće li to biti samo predsjednik br. 3 ili će se dobiti
osoba spremna ozbiljno zagristi u sve što ta funkcija sa
sobom donosi. Problem im je, čini se, nalaženje osoba koje će
zaintrigirati javnost, a u isto vrijeme predstavljati i političku
opciju koja im je poželjna.
U imenima iz HDZ-a koja se vrte stranačkim kuloarima, od Ive Sanadera,
preko Ivana Jarnjaka, do Andrije Hebranga i Jadranke Kosor,
prepoznatljiva je želja da to bude jasan i profiliran kandidat desne
političke opcije. Tko god to bio, građani neće imati zablude o njegovu
političkom opredjeljenju i vezanosti uz stranku. Dolazak Ive Sanadera
na to mjesto otvorio bi rasprave o “putinizaciji”
Hrvatske, ali HDZ-ov pobjednik sigurno se ne bi time jako opterećivao
jer je cilj uvesti Hrvatsku u EU, onemogućiti raskol između Vlade i
Pantovčaka zbog nekih mučnih reformskih poteza i eventualno poentirati
na parlamentarnim izborima 2012. te izbjeći uobičajenu sudbinu stranaka
koje su svoje zemlje uvele u EU, a potom izgubile vlast.
Lijeva politička opcija nije toliko jasna. Iako u anketama najbolje
prolazi Zoran Milanović kao kandidat SDP-a, on zasad odlučno otklanja
tu mogućnost želeći formirati Vladu 2012. Ostala imena, poput Nevena
Mimice ili Zorana Komadine iz SDP-a, nisu dovoljno ozbiljno shvaćena u
javnosti jer ni stranka očito još nije spremna izići s
pravim kandidatom, što u dijelu esdepeovaca izaziva bojazan
da stranci možda nije dovoljno stalo do predsjedničkih izbora.
Prijedlog o kojemu govori HNS, koji je spreman podržati zajedničkog
kandidata lijeve strane i koji ne mora nužno biti stranački čovjek,
još nije ozbiljno na stolu jer bi se SDP, HNS, IDS i
eventualni pridruženi partneri morali najprije dogovoriti o
kriterijima, a potom krenuti u potragu za idealnim kandidatom koji bi
morao biti sposoban privući i sve one koji bi podržali predsjednika
centra i ljevice, kao i neodlučne koji traže nekog sposobnog na
bipolarnoj političkoj sceni.
Koliko je potraga raznolika, možda najbolje govore priče da neki i
Željka Rohatinskog, guvernera HNB-a, žele vidjeti kao kandidata,osobito
nakon njegovih posljednjih istupa i ocjene da je Hrvatima vratio Božić.
Ni povratak Gorana Radmana, donedavnog direktora Microsofta za regiju,
nije prošao nezamijećeno te je dao misliti nekim poslovnim i
političkim krugovima. U svakom slučaju, sve to govori da bi stranke
morale malo proširiti svoje horizonte i možda pogledati
dalje od svojih središnjica. U protivnom, moglo bi se
dogoditi da građani imaju “svog” predsjednika, a
one ga nemaju. Što u konačnici ne bi moralo biti
loše ni za novog predsjednika, ni za građane, ni za
“treću Hrvatsku”.
Kakav bi trebao biti novi hrvatski predsjednik
ISKUSTVO
Držalo bi ga po strani od impresioniranosti funkcijom i podlijeganja
svakodnevnoj politici
MODERNOST
Komunikacijske vještine, informiranost, sposobnost
okupljanja najboljih suradnika
OSOBINE
Častan, mudar, staložen, bez korupcijskih afera i repova, posvećen
općem dobru
DJELOVANJE
Dostojanstveno, uz poštovanje funkcije, nepopulističko,
zagovaranje tolerancije i dijaloga
POLITIKA
Nevezanost uz političke ili gospodarske interesne skupine radi osobnih
interesa
BONUS
Znanje jednog od svjetskih jezika, odlučnost da ured s Pantovčaka
preseli na neku ‘pučkiju’ adresu
