Hoće li novi predsjednik države, kojega će Hrvatska dobiti 2010. godine, biti predsjednik za treću Hrvatsku ili samo treći predsjednik Hrvatske, odlučit će građani. Na njima će biti da, nakon što vide ponudu kandidata, odaberu žele li osobu koja bi svojim kvalitetama pogurala Hrvatsku naprijed, mudro se koristeći ovlastima, ili su spremni čovjeka s Pantovčaka birati neozbiljno, možda čak nezainteresirano, smatrajući da nakon dvadeset godina, od kojih će po deset biti obilježeno dvojicom posve različitih predsjednika, ta uloga više i nije osobito važna, što zbog smanjenih ovlasti, pa time i utjecaja na konkretnu stvarnost, što zbog zasićenosti ponavljanjem više-manje iste političke ponude koju u predizbornim kampanjama osvježe neki živopisni, ali nikome bitni likovi.

Hoće li se povesti za nekim posve subjektivim kriterijem i krenuti tragom komentatora Novog lista Branka Mijića, prema kojemu sljedeći predsjednik mora biti “zericu inteligentniji od Georgea Busha, barem pola metra viši od Dmitrija Medvedeva i pogađati koš poput Baracka Obame”, a čija bi “prva dama trebala biti Carla Bruni nakon što je preotme od Sarkozyja”? Ako se sjetimo svojedobnog rezultata Borisa Mikšića, jasno je da ponekad prevladaju i posve iracionalni kriteriji koji mogu biti posljedica usputnog pabirčenja po hrvatskoj političkoj tržnici.

Ili će se odlučiti za hrvatskog Danila Türka, nestranačkog čovjeka koji ne pripada standardnom političkom miljeu, a za kakvoga se zalaže komentator Nacionala Robert Bajruši. Po njegovim je riječima “politička tranzicija završena i trebamo predsjednika koji će raditi puno toga novog”.



– Založio bih se za ono što se dogodilo u Sloveniji, za nestranačkog predsjednika koji bi imao vjerodostojnost i bio izvan bilo kakvih korupcijskih skandala – kaže Bajruši napominjući ipak da na javnoj sceni zasad ne vidi takvu osobu i da sva imena koja su se dosad zavrtjela ne daju po njegovu mišljenju poželjan profil.

Promišljanja političkih komentatora koje smo zamolili da “nacrtaju” “fotorobot” budućeg predsjednika pokazuju da, svatko sa svojih pozicija, u dobroj mjeri ne želi predsjednika poput onih kakve smo imali dosad. Jelena Lovrić, kolumnistica Jutarnjeg lista, smatra da je nakon “autoritarog monarha Tuđmana projekt građanina-predsjednika bio dobrodošao jer je relaksirao ukupnu političku klimu u državi i taj standard se podrazumijeva i za budućeg predsjednika”. – Otvorenost i koncilijantnost nužne su pretpostavke, politička i osobna krutost su isključene. Predsjednik mora djelovati kao faktor stabilnosti za što je potrebno veliko iskustvo i osobna staloženost. To znači da će sukladno svojim ovlastima intervenirati u nepoželjnim procesima. Neće građanima uvijek populistički povlađivati, nego će im i neugodne istine skresati u lice. Mesić je u svojim najboljim trenucima uspijevao, ali njegova glad za publicitetom rezultirala je banaliziranjem uloge predsjednika. U svom najgorem izdanju sadašnji je predsjednik trivijalnostima i spuštanjem na kavansku razinu rušio dignitet svoje funkcije – kaže Jelena Lovrić očekujući očito od budućeg predsjednika-građanina drukčiji odnos prema funkciji koju obnaša od one koju su imali i Tuđman i Mesić.

Distanca prema lobijima
Ni komentator Večernjeg lista Milan Ivkošić ne želi “predsjednika kojega bi karakterizirali pristranost, bavljenje sitnicama, svađe i zadjevice, osvetoljubive izjave i kadšto vrlo vulgarne uvrede ili bilo što drugo što narušava autoritet predsjednika države”. – Trebao bi biti mnogo više na distanciji prema tajkunima i kojekakvim interesnim skupinama, pa i prema građanima i novinarima, jer “s predsjednikom na kavi” ili “s predsjednikom uz kavu” prozirna je gluma i populizam kojim se prikriva očita konfliktnost kojoj je sadašnji predsjednik sklon kada su posrijedi pojedinci ili miljei koji mu nisu po ćudi – misli Ivkošić.

Sve četvero komentatora ocrtalo je zapravo ozbiljnu, pouzdanu osobu koja se u politici odlično snalazi, koja neće biti rezultat populističkih manipulacija, ali ni netko tko bi sebi na toj funkciji pridavao važnost koju objektivno nema. Nitko se nije založio za promjenu načina izbora predsjednika te očito smatraju da narod, a ne parlament, treba imati glavnu riječ. Nisu postavljali ni neke dobne kriterije ni uvjetovali da to bude posve novo lice, ali se iz krokija koje su dali ipak može iščitati da žele osobu koja će igrati važnu ulogu kao korektiv izvršne vlasti i koja će znati napraviti dobru ravnotežu između političkih snaga u Hrvatskoj.



Jer, 2010. godine HDZ-ova će vlada biti u drugoj polovici svog mandata, svjetska kriza već će dobrano uzeti svoj danak i sigurno obilježiti gospodarske, ali i političke odnose u Hrvatskoj, a datum ulaska u EU bit će, bio bliži ili dalji, u svakom slučaju jasniji, pa će time sigurno biti obilježeno i stanje u Hrvatskoj. Čovjek koji zasjedne u Ured predsjednika morat će u startu biti spreman na to da se svojim ovlastima u vojsci i vanjskoj politici, kao i utjecajem na unutarnje stanje, mora znati koristiti suvereno i uvijek za opće dobro jer je javnost postala dovoljno zrela da više neće tolerirati drugo. Hrvatska će, naime, u svoje treće desetljeće ući još uvijek s nekim povijesnim opterećenjima, ali sigurno i sa željom da ljudi koji je vode budu dorasli trendovima, dobri poznavatelji neposrednog i šireg okružja, sposobni prepoznati najbolje suradnike, vješti u komunikacijama s javnošću, kao i u političkim nadigravanjima.

Čovjek stranke ili ne
I dok obični građani vjerojatno još ne razmišljaju o profilu budućeg predsjednika, stranke, ali i neki jaki nestranački krugovi, time se ozbiljnije bave, svjesni da će o ponudi ovisiti hoće li to biti samo predsjednik br. 3 ili će se dobiti osoba spremna ozbiljno zagristi u sve što ta funkcija sa sobom donosi. Problem im je, čini se, nalaženje osoba koje će zaintrigirati javnost, a u isto vrijeme predstavljati i političku opciju koja im je poželjna.

U imenima iz HDZ-a koja se vrte stranačkim kuloarima, od Ive Sanadera, preko Ivana Jarnjaka, do Andrije Hebranga i Jadranke Kosor, prepoznatljiva je želja da to bude jasan i profiliran kandidat desne političke opcije. Tko god to bio, građani neće imati zablude o njegovu političkom opredjeljenju i vezanosti uz stranku. Dolazak Ive Sanadera na to mjesto otvorio bi rasprave o “putinizaciji” Hrvatske, ali HDZ-ov pobjednik sigurno se ne bi time jako opterećivao jer je cilj uvesti Hrvatsku u EU, onemogućiti raskol između Vlade i Pantovčaka zbog nekih mučnih reformskih poteza i eventualno poentirati na parlamentarnim izborima 2012. te izbjeći uobičajenu sudbinu stranaka koje su svoje zemlje uvele u EU, a potom izgubile vlast.

Lijeva politička opcija nije toliko jasna. Iako u anketama najbolje prolazi Zoran Milanović kao kandidat SDP-a, on zasad odlučno otklanja tu mogućnost želeći formirati Vladu 2012. Ostala imena, poput Nevena Mimice ili Zorana Komadine iz SDP-a, nisu dovoljno ozbiljno shvaćena u javnosti jer ni stranka očito još nije spremna izići s pravim kandidatom, što u dijelu esdepeovaca izaziva bojazan da stranci možda nije dovoljno stalo do predsjedničkih izbora. Prijedlog o kojemu govori HNS, koji je spreman podržati zajedničkog kandidata lijeve strane i koji ne mora nužno biti stranački čovjek, još nije ozbiljno na stolu jer bi se SDP, HNS, IDS i eventualni pridruženi partneri morali najprije dogovoriti o kriterijima, a potom krenuti u potragu za idealnim kandidatom koji bi morao biti sposoban privući i sve one koji bi podržali predsjednika centra i ljevice, kao i neodlučne koji traže nekog sposobnog na bipolarnoj političkoj sceni.

Koliko je potraga raznolika, možda najbolje govore priče da neki i Željka Rohatinskog, guvernera HNB-a, žele vidjeti kao kandidata,osobito nakon njegovih posljednjih istupa i ocjene da je Hrvatima vratio Božić. Ni povratak Gorana Radmana, donedavnog direktora Microsofta za regiju, nije prošao nezamijećeno te je dao misliti nekim poslovnim i političkim krugovima. U svakom slučaju, sve to govori da bi stranke morale malo proširiti svoje horizonte i možda pogledati dalje od svojih središnjica. U protivnom, moglo bi se dogoditi da građani imaju “svog” predsjednika, a one ga nemaju. Što u konačnici ne bi moralo biti loše ni za novog predsjednika, ni za građane, ni za “treću Hrvatsku”.

ISKUSTVO
Držalo bi ga po strani od impresioniranosti funkcijom i podlijeganja svakodnevnoj politici

MODERNOST
Komunikacijske vještine, informiranost, sposobnost okupljanja najboljih suradnika

OSOBINE
Častan, mudar, staložen, bez korupcijskih afera i repova, posvećen općem dobru

DJELOVANJE
Dostojanstveno, uz poštovanje funkcije, nepopulističko, zagovaranje tolerancije i dijaloga

POLITIKA
Nevezanost uz političke ili gospodarske interesne skupine radi osobnih interesa

BONUS
Znanje jednog od svjetskih jezika, odlučnost da ured s Pantovčaka preseli na neku ‘pučkiju’ adresu

slažete li se?

Turisti otkrili europske gradove u koje se ne isplati vraćati: Spomenuli i jedan hrvatski

11

VELIKA PODRŠKA

FOTO Jakirovića će nakon otkaza tješiti zgodna supruga Marina. Evo tko je ona

Video sadržaj

6

SNIMLJENA PANORAMA GRADA

VIDEO Ovako je izgledao novi val eksplozija u Bejrutu: Dim se podiže s brojnih lokacija

Povijest pišemo sami

Mogući scenariji: Čeka li nas budućnost kao u filmovima katastrofe?

Test ljubavi

Mnogi parovi strahuju od fenomena 'seven-year itch': Evo o čemu je riječ i predstavlja li prijetnju

Poslodavac nudi plaću od 300 eura dnevno, smještaj i prehranu