Ajvar i Red Bull. Hrana koju migranti kupuju u dućanu u Liču. Za okrjepu u Gorskom kotaru, na šumskim putevima kojima dosad možda nikad nitko nije prošao, oni traže spas s – teglicama i limenkama u ruci. Na putu su za bolju budućnost. No ono što ostavljaju iza sebe na tom putu izgleda grozno. Još lako za potrgane tanjure, prevrnuti namještaj u kući ili vatre koje pale ljudima usred sobe. Nelagoda i strah proteklih mjeseci postali su svakodnevica u Gorskom kotaru. Tu je problem.
Gorani, ni krivi ni dužni, žive pod novim okolnostima. Ogorčeni. Ne znaju što im je činiti. Njihov je kraj postao Divlji zapad. Mirni kraj novo je središte migrantske rute. Proveli smo dan s Goranima, u Mrkoplju, Begovom Razdolju, Delnicama, Crnom Lugu, Fužinama, Liču... Ispričali su nam iz prve ruke što se ondje zaista događa. Pa da vidimo.
Penjemo se automobilom šljunčanom cestom u predjelu između Mrzle Vodice i Crnog Luga. Idila, priroda, pogled... Nema nikoga. Put bi trebao biti užitak. Izlet. No, vlada neizvjesnost.
– Tri puta su mi dosad provalili u vikendicu. U strahu sam što ćemo sad tamo zateći – kaže nam vlasnik kuće. Nekoliko trenutaka poslije stojimo na proplanku. Ispred kuće. U okolici oko nas nema nikoga barem pet ili deset kilometara. Ili ima? Gleda li nas tko iz šume? Jesu li migranti tu?
– To je vojska. Samo mladi, između 20 i 30 godina. Nijedne žene, nijednog starca. Samo muškarci. Ima ih u grupama i 30-ak – ispričali su nam prije susjedi u Mrzloj Vodici. I to odzvanja u ušima, što ako se sad pojavi 30 ljudi iz šume? Iziđu iz nje? Ili što ako su sada u toj kući? Što činiti? Čekamo hoće li tko izaći iz kuće.
– Moram kucati na vrata vlastite kuće... – kaže, pa lupne po vratima. Trubili smo i u automobilu. Najavili dolazak.
– Vrata sam ostavio otključana jer mi je policija savjetovala da ne zaključavam. Da će mi ionako provaliti opet kroz prozor, pa da je ovako pametnije. Ostavio sam traku preko vrata, a vidim da je skinuta – govori Riječanin, vlasnik vikendice.
Znači, bili su opet?
– Jesu.
A jesu li sad tu?
– Sad ćemo vidjeti – govori i polako otvara vrata.
U prizemlju nema nikog. Palimo svjetlo. A na katu?
– Upali svjetiljku na mobitelu. Ne čujem gore ništa, ali prvo ću posvijetliti, da me netko ne opali po glavi. Gore je mrak – kaže vlasnik.
Korak po korak, po drvenim stepenicama, hoda na kat. I onda s olakšanjem kaže:
– Nema nikoga.
Pada i nama kamen sa srca. To je sreća. A što da je unutra bilo petero ljudi? Desetero? Što bismo onda napravili?
– Ne znam.
Izlazimo iz kuće, on ponovo lijepi traku na vrata i vraća se u Rijeku. Pozdravljamo se, a mi spuštamo u obližnji bistro Mrzlica. Gazdarica Snježana kaže:
– Kad migranti uđu u lokal, obično su dvojica. I onda naruče 30 porcija pomfrita. Ili 30 porcija ćevapa. Ili 30 štruca kruha, ili 30 kroasana. Sjećam se, jednom ih je ušlo u lokal 12 ili 13 i naručili su – svaki po pomfrit. Krenula sam da ću pomfrit i ispeći, no već se pojavila policija i pokupila ih – kaže Snježana.
Mislio sam da su majstori
Nastavljamo prema Begovom Razdolju. Tu su viđeni migranti sinoć. Htjeli su ući ljudima u kuću možda prije desetak sati.
Što je točno bilo? Večer kao i u svakom drugom domu u zemlji. “Istanbulska nevjesta”, turska sapunica, gledala se u srijedu navečer na televiziji u obiteljskoj kući u Begovu Razdolju, najvišem naseljenom mjestu u zemlji. Mjesto je na 1078 metara nadmorske visine, a TV uređaj je još metar više. Radnja je serije, dakako, napeta. Taman se Faruk ispričavao svojoj Sureji, kad su krenule dosadne reklame na Novoj TV. U pozadini reklame za prašak, čuli su se izvan kuće neobični zvukovi. Na terasi, u noći, odjekivali su brzi koraci.
– Što je sad to?! – pitala je u strahu Vesna Štimac (69), supruga Miroslava.
On je u trenu izjurio na terasu i ispred kuće ugledao dvojicu migranata. Njih dvoje umirovljenika sami su u krugu od nekoliko stotina metara, prvi susjed su vikendaši, nema ih. U mjestu je nekoliko duša. I što sad? U neke susjedne kuće migranti su već provalili prethodnih dana. Kod susjeda su prije nekoliko dana ušli u kuću dok su ljudi – spavali. Nije to goste u Gorskom kotaru omelo.
– Vidio sam dva muškarca. Mislio sam da su majstori, koji nešto rade, pa su došli navečer po neki alat koji su ovdje ostavili. Pitao sam: “Dečki, kamo ćete?” A oni počeli nešto govoriti na arapskom i krenuli prema meni. Uplašio sam se i viknuo: “Stop!” Počeo sam vikati: “Go, go!” Srećom, okrenuli su se i otišli. Ne znam jesu li imali namjeru ući u našu kuću ili preko terase otići do susjedove kuće koja je sad prazna. I da, nije to bio human potez od mene, ljudski mi je žao. Ako su ljudi željeli hranu ili odmoriti se ili prespavati, nama to ne bi bio problem. Pa ljudi smo, što mi je nahraniti dvoje ljudi u nevolji i dati im da prespavaju. No, iskustva koja imamo ovdje posljednjih dana, prisilila su me da ih otjeram. Eto, susjedi koji su 80-godišnjaci, njima su ušli u kuću dok su spavali i počeli haračiti. Uzimati hranu. Nastala je vika, a onda su pobjegli. Usto, i u kuću preko puta njihovi su prethodnici, migranti koji su prošli ovuda nedavno, provalili i devastirali je...
Što ćete učiniti?
– Ne znamo. Uznemireni smo. I ne znamo kako se ponašati kad ih vidimo. Prići imigrantima ili ih zaobići. Da mu se nasmijemo ili ga otjeramo – kaže Miroslav, inače riječki urbanist pa dodaje:
– Donedavno, dok migranti nisu krenuli Gorskim kotarom, u našem je mirnom mjestu najveća ugroza bio susjedov pas Laki. On bi lajao bez prestanka. I to je bilo to... Živjeli smo dosad mirno. A sad se bojimo pomaknuti iz mjesta, jer ne znamo što će nas dočekati ako kuću ostavimo praznom.
Policije premalo, rade stalno
Susjed Štimčevih koji živi na drugoj strani mjesta, kaže:
– Policiji iz Delnica nemamo što prigovoriti. Niti riječ. Dečki od jutra do sutra rade maksimalno, kad god čuju da je netko vidio migrante, oni dođu i pokupe ih. Ali, policije je premalo. A teritorij kojim migranti ovdje prolaze golem. Postaje cijela priča i začaran krug, jer ih policija vrati u Bosnu, a oni opet prelaze granicu i vraćaju se u Gorski kotar. Cijelu noć ne spavam jer se bojim. Bojim se tko će mi pokucati na vrata, koju će mi štetu napraviti. Tko god od nas vidi migrante zove policiju, no i pet minuta nekada je previše da policija dođe, jer oni pobjegnu natrag u šumu. Na brdo.
Koliko ih je?
– Nekad troje. Nekad petero, a znao sam vidjeti i skupine od 15 ljudi. U ovom kraju, našem Begovom Razdolju, nema više normalnog života. Nitko više ne odlazi nikamo, svi smo zaključani u svojim kućama.
Vraćamo se u obližnji Mrkopalj. Cestom otprilike pet minuta vožnje. Srećemo policijsku patrolu, mahnu nam rukom. Dečki su tu, rade. U Mrkoplju nas dočekuje Paul Vlahović (31). Dečko je lovac, vatrogasac, predsjednik lokalnog planinarskog društva, a radi u – pilani. Štoviše, školski je kolega najpoznatijeg iz ovog kraja, svjetskog prvaka i vlasnika olimpijskih medalja. Jakova Faka.
– Stariji je od mene godinu dana. Ali, da, išli smo skupa u školu, znamo se kako ne... – kaže Vlahović pa dodaje:
– Donedavno smo ovdje u Mrkoplju živjeli bez straha. Automobil bismo ostavili otključan, s ključem unutra. Vrata kuća bila su otključana, nitko nikome od susjeda nije ulazio. A sad je sve pod ključem. Čak i novčanik nosim sa sobom. Kod moje kuće tu u Mrkoplju, a živim pokraj nogometnog igrališta, vidio sam desetak migranata. Jednog se sjećam, dečko na nozi nije imao jednu tenisicu. U šumi ih je vjerojatno bilo više, no on se spustio u grad.
Uzima mobitel u ruke i pokazuje fotografije unutrašnjosti planinarskog doma na kojima je rasulo:
– Planinarska kuća Janjčarica, gore iznad Begovog Razdolja gdje ste sad bili, uništena je. Kad smo ušli, nijedna čaša na mjestu nije bila. Sve je razbacano i uništeno. Čak su i štednjak iz kuhinje dovukli u sobu kako bi nešto pekli. Tava masna na podu, kreveti razbacani, deke ukradene, toalet zaštopan. Što god su mogli unutra uništili su. Čak su i PVC prozori, koji su čekali sa strane da ih ugradimo kad bude ljepše vrijeme, razbijeni. Razbili su nove, nemontirane prozore. Pa čak i bunar s pitkom vodom, koji zbog planinara ne zaključavamo, danas ima masnu mrlju na dnu. Zašto?! Prevelika je šteta da to sada obnavljamo... Ostat će tako dok se situacija ne smiri.
A kad će se smiriti?
– A to ne znamo...
Vlahović je i – lovac.
– Nisam siguran što ću ako sretnem migrante u šumi. Što ako me napadnu? Razgovaramo o tome mi lovci, ne znamo što nam je raditi. Znali su ih i u čeki pronaći, po četvoricu kako provale i spavaju.
Ovaj je kraj pun životinja. Ris je simbol, ali puno su opasniji medvjedi i vukovi. Jesu li migranti koji hodaju šumama u opasnosti?
– Ako ih je više u grupi, onda životinja od njih bježi. Ali, ako si sam, onda u šumi treba vikati, pjevati, jer tada će i životinja pobjeći. Problem je samo ako usamljeni imigrant naleti po noći na medvjedicu s mladima. E tada mu ne bih bio u koži...
Promijenio sam im 50 eura
Selimo se u – Delnice. Kod društva iz GSS-a, ljudi koji u šumama spašavaju one kojima pomoć treba.
Bruno Stipaničić (56) sjedi na Range Roveru i priča:
– Imali smo svega nekoliko akcija spašavanja migranata i to na rijeci Kupi. Rijeka je velika, prvo je procijene i onda ih odnese... Nisu bili komunikativni, šutjeli su, smrznuli su se... – kaže Bruno pa dodaje:
– Evo sad nosimo 40 novih madraca u Planinarski dom na Risnjaku, visokom više od 1400 metara. Dio puta možemo na Land Roveru, no dalje na leđa. Kao šerpe.
Zašto madrace?
– Zato što je dom uništen. U domu su migranti bili više puta po zimi, a iako je to put koji je vrlo visok, oni se osjećaju sigurnije. Vjerojatno imaju GPS uređaje i hodaju u tim smjerovima. Na cesti će ih netko spaziti. I nije problem, neka uzmu ako ima treba prva pomoć ili što, ali neka ostave uredno. A to ne rade... – kaže Stipaničić.
Govori o svojem životu:
– U GSS-u sam 40 godina. Od 16. godine! Strastveni sam planinar, popeo sam se na Mont Blanc, Matterhorn, Monte Rossu, Gran Paradiso, Kilimanjaro... Jedino sam pri usponu na Akonkagvu u Argentini morao odustati pred kraj... – kaže Bruno.
Selimo u Fužine.
– Evo, ja sam migrante sreo pred dućanom. I nisu imali kune. Pa sam im promijenio 50 eura – govori jedan na šanku Bitoraja.
Vikendaš iz Lovrana Adolf Ivanković (77) dodaje:
– Nije nas strah, ali nije ugodno. Domaći su ljubazni prema njima, evo vidjeli smo ih ovdje i na kavi, i na pizzi, i u dućanu...
Na povratku stajemo u Lič. Vraćamo se na priču o ajvaru i Red Bullu. Brigita Đokić, djevojka iz centra Liča, stoji za pultom u trgovini:
– Novca imaju. 100 eura, 200 eura... No, nemaju ga gdje promijeniti. Ono što kupuju najviše jesu energetska pića. Red Bull, Burn... Krenu i po pivo, no kad vide da je alkohol, vraćaju na police. Uzimaju i Coca-Cole, no ono što je najčešće jest – ajvar. I kroasani. Suhi keksi. I cigarete, odnosno duhan.
Kako se osjećate?
– Nije mi svejedno. Nisam imala neugodnosti, no ne znam. Zaista bi trebalo nekako riješiti ovaj problem. A to mi domaći, sami, ne možemo...
Vi koji živite usamljeno nabavite dva dobra psa, kada noću naiđu "turisti" pustite ih pa da vidiš da za dva dana više itko od migranata neće ići tim pute. Mobitelom informacije brzo putuju.