U prošlogodišnjem dokumentarnom filmu "Bure Bareta" iznervirani Goran Bare u jednom trenutku, otprilike, kaže; "Jebo vas Vučić, čim nešto kaže mediji u Hrvatskoj danima javljaju samo o tome". Ako je u petak navečer gledao HTV-ovu emisiju "Peti dan" mogao je vidjeti koliko je bio u pravu.
Čitav prvi dio i inače pretenciozne emisije imao je za temu stanje u Srbiji. Ali, nije problem bio u temi nego u katastrofalnoj realizaciji. Ta emisija već se mjesecima, ako ne i godinama, pretvorila u psudokomentorski, nemušti sajam taština u kojem nečije subjektivne kvalifikacije i prosudbe dobivaju pravo glasa u udarnom terminu svakog petka navečer.
Nakupina komentatora pretvorila se u samodovoljan debatni klub koji prema volji ispaljuje oštre prosudbe, intelektualne manevre, pretenciozne zaključke, subjektivne stavove i objektivne neistine, izazivajući nevjericu, ako ne i nešto drugo kod gledatelja koji mazohistički pokušaju otkriti porijeklo njihovog razumijevanja svega i svačega.
Pa tako i stanja u Srbiji. Dapače, ne samo stanja, nego povijesti, sadašnjosti i budućnosti, a pogotovo odnosa s Hrvatskom. Čime je Aleksandar Vučić, tj. njegova politika, pitao bi se Goran Bare, zaslužila pola sata gnjavaže na nacionalnoj televiziji u ovako amaterskoj realizaciji, bez da su komentatori ozbiljnije analizirali aktualne prosvjede u Srbiji ili one koji se protive Vučićevoj politici, ostaje tajna.
Niti je, da ne velimo nešto gore, nesposobna moderatorica znala izbalansirati razgovor, niti se uopće radilo o smislenoj debati u kojoj bi osim par boljih trenutaka barem bile poštovane činjenice ili zdravorazumski prikazi aktualnih procesa. Prošlošću neka se bave povjesničari, a budućnošću vizionari, ali ovi u emisiji nisu ni jedno ni drugo.
Taj diskurs u kojem salonski komentatori, bez praktičnog uvida u teme o kojima pričaju s visoka komentiraju stanje u susjedstvu, ili bilo koju temu, postalo je toliko iritantno da niti završni natpis "stavovi izneseni u emisiji ne odražavaju mišljenje HTV-a", nema nikakvu svrhu. Nisu to stavovi nego proizvoljna naklapanja.
To čije je bilo kakvo mišljenje postalo je potpuno nebitno u sve većoj inflaciji budalaština kako je emisija odmicala, nakon kojih su svi trezveni mogli zaključiti da sad o Srbiji znaju manje, ili barem krivo. Po čemu su se dotični kvalificirali za ovakvo pametovanje također je nejasno. ali, može se probati biti vjerodostojan, ako već ne i objektivan. No, pričati o državi od otprilike sedam milijuna ljudi kao da su tamo svi istog političkog stajališta, a ne spomenuti, primjerice, proteste, situaciju s koronom koja bi i s humanitarnog aspekta zasluživala pažnju, ili da su nakon zagrebačkog potresa stanovnici Beograda iduće večeri izašli na balkone za podršku Zagrebu - a i kod Doma omladine osvanuo je grafit "volim Zagreb" - potpuno je promašeno dociranje koje ne priznaje činjenice.
Način na koji su uključeni komentatori u "Petom danu" prošli zapaljivu temu bio je teško gledljiv i intelektualno gadljiv. Nisu svi tvrdili isto, ali teško se moglo čuti mišljenje argumentirano do kraja, jer je emisija tehnički loše realizirana, koncepcijski nedefinirana, a ideološki nasapunana daska, pa priča onaj tko je glasniji i uporniji, makar i nemao ništa pametno za reći.
Budući je ovo bila zadnja emisija prije ljetne stanke nakratko smo spašeni, ali za ovu papazjaniju koja bi htjela biti autoritativna neki bi stvarno mogli razmisliti zaslužuje li emitiranje. Ne zato jer ne treba čuti različite stavove, naravno da treba, nego zato što ovakvi proizvoljni stavovi mogu zanimati isključivo članove njihovih obitelji, dok kod ostalih gledatelja izazivaju opću nelagodu, bez obzira da li govorili "za" ili "protiv".
u ovom članku nema nijednoga primjera iz emisije da bi se pokazalo i dokazalo što je bilo toliko "odvratno". mogli bi i urednici katkad sugerirati novinarima da se više potrude u pisanju članka