– Tog jutra nazvala me prijateljica iz Harkiva, rekla mi je da kod njih padaju granate i da je počeo rat. Tijekom cijelog dana vladala je velika panika, nismo znali kamo ići, što raditi. I danas se uplašim kad se toga sjetim – rekla nam je kroz suze Ukrajinka Olena Andrušenko koja se od ratnih strahota sklonila u Slavoniji.
Jedva su se izvukli
Već dva tjedna svjedoci smo brutalnog ratnog sukoba u Ukrajini, u kojem najdeblji kraj izvlači civilno stanovništvo. Sve nas to itekako podsjeća na vrijeme prije tridesetak godina, kad smo i sami bili izloženi ratnom stradanju u našoj zemlji. Hrvati su po običaju pokazali solidarnost s ljudima u patnji, a neki su otišli puno dalje od simboličnog stavljanja ukrajinskih zastava na profile na društvenim mrežama.
Kod obitelji Božanović iz Gundinaca nedaleko od Slavonskog Broda svoj novi, privremeni dom pronašle su tri obitelji s četvero malodobne djece iz Južnoukrajinska u Mikolajivskoj oblasti. Olena je u Gundince došla s mlađim sinom Jaroslavom (13), dok stariji Jevgenij (22) studira u Poljskoj. Kaže da se još nije oporavila od početnog šoka, a stigla je informacija da je ruska vojska već ušla u Herson i primiče se Mikolajivu, administrativnom središte regije. Shvatila je da mora otići, jer se u njezinu gradu nalazi nuklearna elektrana i može biti vrlo opasno. Jedva su se izvukli.
– Prvu noć prespavali smo kod prijatelja koji žive sto kilometara od nas, a nakon toga krenuli smo prema granici. Cesta je bila zakrčena i dugo smo čekali, ali čim smo prešli u Moldaviju, već je bilo lakše – rekla je Olena, koja sanja o brzom završetku rata i povratku kući.
Ina Homjenko zadnjih je mjeseci bila je na rodiljskom dopustu. Domovinu je napustila s jednogodišnjim Dominikom i trinaestogodišnjim Dmitrijem. Kaže da je putovanje bilo dugotrajno i naporno, ali mirno, s obzirom na to da su, srećom, na put krenuli odmah na početku, kada se na tom području još nije pucalo.
– U Gundincima je odlično. Domaćini su nas lijepo primili, ništa nam ne nedostaje i veoma smo im zahvalni. Međutim, naše misli su u Ukrajini. Tamo su mi ostali mama, tata, suprugovi roditelji, rodbina, prijatelji. Po cijeli dan gledamo vijesti i stalno smo u kontaktu – govori Ina.
Irina Forostian u Gundince je stigla s kćerkicom Darijom (10). Kaže da se puno govorilo o gomilanju ruskih trupa na granici, ali do zadnjeg trenutka nadala se da neće doći do rata.
Sanjaju povratak kući
– Još uvijek sam u šoku, ne mogu vjerovati da se u mojoj domovini događa rat. Sjećam se ljudi koji u panici podižu novac s bankomata i kupuju zalihe hrane dok okolo tutnji oružje. U svoj toj panici ljudi su se ipak organizirali i uspostavljena je obrana grada – rekla je Irina.
I dok Daria, Jaroslav i Dmitrij vrijeme uglavnom provode igrajući igrice na računalu, njihove mame razmišljaju kako ih upisati u školu.
– Voljeli bismo da nastava bude na ukrajinskom jeziku, da djeca mogu razumjeti. Čuli smo da takva škola postoji u blizini Slavonskog Broda – kaže Ina.
Muškarci iz ovih obitelji zaposleni su kod hrvatskog poduzetnika Đure Božanovića koji ima tvrtku u Njemačkoj. Čim je vidio što se događa u Ukrajini, Božanović je angažirao svoje radnike da kombijem odu po žene i djecu i dovedu ih u njegove apartmane u Slavoniji.
Montažeri Pavlo Andrušenko i Aleksandar Forostian dobili su po tjedan dana dopusta, što su iskoristili za posjet obitelji.
– Bilo nas je jako strah za naše obitelji. Srećom, šef je dobro organizirao njihovu evakuaciju. Sada samo čekamo da se sve to završi i da se žene i djeca vrate u domovinu. Nažalost, kada vidimo kako se to sve skupa odvija, kako se razaraju Mariupolj i drugi gradovi, teško je predvidjeti kada će se to zaista dogoditi – rekli su Pavlo i Aleksandr.
VIDEO Ukrajinci oplakuju svoje poginule vojnike u Lavovu
Plenki im dao i obecao veca pravo nego ovima iz potresa po Sisku i Baniji vise ih nitko niti ne spominje