Život i djelovanje u narodu popularnog kardinala Alojzija Stepinca
nakon puštanja iz zatvora u Lepoglavi 5. prosinca 1951. nije
bilo pod nadzorom samo komunističkih vlasti u Jugoslaviji. Dokumenti
američke tajne službe koje posjeduje Večernji list potvrđuju da je
Zapad, a posebno Washington preko svojih suradnika u Hrvatskoj pozorno
pratio zbivanja poslije suđenja Stepincu, koji je posljednje godine
života (umro 10. veljače 1960.) proveo u kućnom pritvoru u rodnom
Krašiću. Prebacivanje Stepinca iz strogog zatvora, gdje je
proveo pet godina, k župniku Josipu Vranekoviću u Krašić
komunističke su vlasti prikazivale kao pomirbeni potez prema hrvatskoj
katoličkoj Crkvi, ali i prema zapadnom svijetu, koji je Tita prozivao
zbog pritvaranja Stepinca te bio zabrinut stanjem ljudskih i vjerskih
prava u novoj komunističkoj državi.
Skinuta oznaka tajnosti
Specijalni izvještaj, nazvan “Doček i čuvanje
kardinala Stepinca u Krašiću”, sastavio je u
listopadu 1954. major američke vojske W. L. van Meter, koji je
informacije prikupljao od lipnja 1949. do svibnja 1952. godine.
Dokument, sa skinutom oznakom tajnosti, pohranjen je u Nacionalnoj
arhivi u Washingtonu (NARA). Amerikanci ne otkrivaju ime svog
obavještajca u Hrvatskoj, ali navode da je bio pripadnik
KOS-a i Udbe, a šef policije Ivan Stevo Krajačić postavio ga
je za načelnika policijske postaje u Krašiću. Može se
zaključiti da je Udba znala o kome je riječ, ili je podmetnula svoga
informatora Amerikancima želeći svijetu pokazati kako nisu
osvetoljubivi prema kardinalu, jer je u drugim okolnostima mogao dobiti
i smrtnu kaznu.
Nadbiskup Alojzije Stepinac iz zatvora u Lepoglavi
pušten je 5. prosinca 1951
Evo kako je američki obavještajac u izvještaju
pod brojem 51B-D-14492-D rezimirao sve informacije koje je prikupio o
kardinalu Stepincu od izlaska iz Lepoglave i tijekom priprema za njegov
boravak u Krašiću:
Briga za sigurnost
“Naš je izvor pozvan 4. prosinca 1951. godine u
ministrov ured u Zagrebu, Opatička 1, gdje je uz Krajačića bio i
zapovjednik policije za Hrvatsku, Lutva Ahmetović. Ministar ga imenuje
šefom postaje i najavljuje dolazak Stepinca iz zatvora u
Krašić 6. prosinca 1951. te ga zadužuje da se brine o
sigurnosti nadbiskupa kako ga ne bi ubili jugoslavenski komunisti ili
ruski špijuni”, napisao je major Van Meter.
Pohvalivši svoje djelatnike u policijskoj postaji
Krašić kao uzorne komuniste i pripadnike tajnih službi,
naredio je da budu pažljivi prema mještanima te da
kontroliraju sve koji ulaze i izlaze iz kuće u kojoj će živjeti
Stepinac.
“U noći pred dolazak Stepinca u Krašić je stiglo
20 novih policajaca, a trojica su bili pripadnici Udbe odjeveni u
policijske uniforme. Jedan od njih bio je major Stevo Labus,
šef zagrebačkog odjela Udbe zadužen za kler. U
Krašić te noći stiže i Ahmetović da bi sve provjerio na licu
mjesta. Naredio je da policija bude pristojna prema
mještanima i da obvezno salutiraju kad sretnu Stepinca na
ulici.“
Major Van Meter obaviješten je da su Stepinca u
Krašić dovezli u 23 sata, 5. prosinca 1951. “Tri
limuzine stigle su u Krašić. U prvim kolima bio je general
Drakulić, bivši šef Udbe za Hrvatsku. U drugoj
limuzini sjedio je Stepinac, a vozač je bio svećenik iz zagrebačke
katedrale. U trećim kolima bio je šef kriminalnog odjela
ministarstva unutarnjih poslova Hrvatske, ali ime nije navedeno.
General Drakulić otvorio je vrata Stepincu kojeg je dočekao svećenik
Joža Vraneković, rođen u Samoboru. Kardinalove torbe u kuću je unosio
general Drakulić. Stepinac se smjestio u sobi na drugom katu kuće, a
zabilježeno je da se svjetlo ugasilo tek u tri sata ujutro. Sljedeće
jutro kardinal je otišao na misu u obližnju crkvu, ali nije
on služio.“
Diplomati u posjetu
Američka tajna služba znala je sve podatke o osobama koje su posjetile
Stepinca prvog dana boravka u Kašiću. “Stiglo je
deset automobila iz Zagreba. To su bili uglavnom diplomati, a posjeti
su nastavljeni gotovo svaki dan“. Šef Udbe u
Jastrebarskom Joza Drpić zatražio je od američkog izvora, koji je bio
šef Stepinčeva osiguranja, da pita kardinala
“osjeća li potrebu za osobnom zaštitom ili je ne
treba“. Udba je, zaključuje djelatnik američke tajne službe,
željela doznati što će kardinal odgovoriti.
“Zadovoljan sam kako policija obavlja svoju
dužnost”, odgovorio je Stepinac i dodao da bi “mu
bilo draže da ga policija ne prati u stopu“. Udbaš
koji je razgovarao s kardinalom oslovljavao ga je akademskom titulom
“doktore“. Zanimljiva je odluka Udbe da u crkvu na
Stepinčevu misu ne puštaju nikoga tko ne živi u
Krašiću. “Sva vozila koja dolaze ili
napuštaju Krašić od 6 do 18 sati moraju biti
pregledana osam kilometara prije Krašića. Policija mora
popisati imena vozača i suputnika te registarske tablice. Kamionima
nije dopušteno da prevoze civile. Sve sumnjive osobe moraju
biti zarobljene“. Komunističke vlasti bojale su se da neka od
stranih tajnih službi ne otme Stepinca i izvede ga na slobodu na Zapad.
Strepile su i od osvete svojih ljudi jer su mnogi Stepinca doživljavali
simpatizerom NDH.
Kardinal Stepinac umro je u Krašiću 10. veljače
1960. godine
Mještani Krašića smjeli su posjećivati Stepinca,
ali su bili zapisani i morali su navesti razlog posjeta te se
provjeravalo što mu nose od hrane i poklona. Posjeti nisu
bili dopušteni članovima komunističke partije, koja je imala
desetak članova u Krašiću, ali oni su bili zaduženi da prate
tko bi želio naštetiti Stepincu. Na kraju su k Stepincu
dolazili samo članovi njegove obitelji, a policija se pred kućom
smjenjivala svaka četiri sata. Prvih šest tjedana Stepinca
su čuvali samo pripadnici Udbe, a potom su dužnost prepustili običnim
policajcima. Stepincu je dopušteno da šeta
Krašićem i posjećuje koga poželi, ali je Udba zapisivala sve
detalje. U slučaju kardinalova bijega imali su ovlasti upotrijebiti
silu.
Na Badnjak 1951. godine u Krašić je došlo pet
udbaša iz Zagreba kako bi nadzirali Stepinčevu propovijed na
polnoćki. Vjernici su dolazili iz svih krajeva zemlje, pa i iz
Slovenije. Uniformiranim policajcima nije dopušten ulazak u
crkvu. Američkim tajnim agentima doušnik je potvrdio da su
Stepinčevu božićnu propovijed nadzirali djelatnici Udbe. Naveo je imena
Jelke Stepinac, kardinalove nećakinje, i Marije Stepinac zvane Mara,
kardinalove rođene sestre. One su pisani izvještaj trebale
dostaviti udbašu Jozi u Jastrebarsko.
“Marija Stepinac viđala je brata kardinala svaki dan i bila
je prisiljena redovito Udbi podnositi izvještaj o svemu
što je vidjela u kući. Kardinal je sestri davao novac i
hranu, ali nije mu bila draga jer je bila u partizanima. Drugi Udbin
agent iz kardinalove obitelji bio je nećak Branko Stepinac, sin
Marijin, koji je također bio ucijenjen da podnosi
izvještaje. Stepinac je volio Branka, koji je studirao u
Zagrebu i dolazio svaki vikend u Krašić te mu je kardinal
davao hranu i novac. Bolovao je od plućne tuberkuloze“,
piše u izvještaju majora Van Metera. Jedina odana
osoba u kardinalovoj blizini bila je, zaključuju američke tajne službe,
njegova sestra Teresija Stepinac zvana Resa. Bila je udovica, Stepinac
ju je volio i k njoj je nedjeljom odlazio na ručak.
Odbio odlazak na Hvar
Hrvatski obavještajac Amerikancima je otkrio da je od
udbaškog majora Labusa čuo kako su hrvatski političari
Stepincu predložili da ode na otok Hvar, gdje bi u miru živio u
biskupovoj kući. Željeli su sebi, zaključuju Amerikanci,
olakšati organizaciju čuvanja i nadgledanja kardinala u
kućnom pritvoru u Krašiću. Osim toga, i komunikacija stranih
diplomata i vjernika s kardinalom bila bi teža na udaljenom otoku.
Stepinac je odbio otići na Hvar rekavši da želi iskoristiti
pravo da živi i umre u svom rodnom Krašiću.
EKSKLUZIVNO Dosje američke tajne službe o kardinalu Alojziju Stepincu