Ostat će 35 kuna u džepu. Posljednja mostarina u zemlji, ona za Krčki most, ukida se od sredine lipnja. Nije puno, nije malo. Kutija dobrih cigareta. I još ostane. Dva Pana u kafiću. I još ostane. Pizza capricciosa negdje u unutrašnjosti. Pola iznosa za dopunsko zdravstveno osiguranje. Ako hoćete – 70 praznih boca. Nije puno, nije malo. Proveli smo dan na našem, donedavno najvećem otoku (pretekao ga Cres po novim mjerenjima) i s domaćima i turistima razriješili dilemu – što to znači za njih otočane, a što za nas goste... Što će ukidanje mostarine donijeti našem turizmu i njihovu životu? Dobro ili loše? Oni su i dosad imali besplatan prolaz. Tema koju smo cijeli dan pretresali u Omišlju, Njivicama, Malinskoj, Krku i na samom mostu.
Tata Ivan kupio prvu kartu – broj 0001
– Tata Ivan prvi je s plaćenom kartom prošao mostom! Imam kartu sa serijskim brojem 0001. Bila je ponoć, most se taman otvorio, i na prvim naplatnim kućicama 1980. godine stajao je neki Zagrepčanin, vikendaš. Međutim, moj se otac snašao, nekako progurao ispred njega i kupio prvu kartu za most. Prošao je Renaultom 4 s kopna na Krk, s kartom u automobilu, riječ je bila o malom, uskom, običnom smećkastom perforiranom papiru. I karta je negdje doma, tražimo je. Znamo da je u kući! Jedan dan opet ću sve pretražiti – kaže nam u Krku Robert Skomeršić (34). On se tada, kada se tadašnji Titov most otvorio, još nije rodio...
Krenimo redom, najprije od mosta. Od naplatnih kućica. Ti ljudi za koji dan više neće ovamo dolaziti na posao. Što će biti s njima?
– Neće ostati bez posla! – kaže ponosno Boris Kovačević (62), zaposlenik HAC-a i pomoćnik voditelja tehničke jedinice naplate cestarine pa objašnjava:
– Ljudi koji danas rade na naplati na Krčkom mostu radit će na drugim našim naplatnim postajama. Od Vrbovskog, Ravne Gore, Delnica, Vrata, Oštrovice, Grobnika ili Rupe. U firmi sam 24 godine. Stalno na terenu. Između ovih postaja. I bit ću ovdje one noći kada se ukine mostarina.
Na Krčkom mostu je i Željko Nusdorfer (57), voditelj smjene. Govori o najtežem danu.
– Bura je puhala 221,8 kilometara na sat. To je rekord! Bio je studeni. Sve je šuštalo. Buka, kućice su se tresle, znakovi se otkidali. Nismo mogli nos promoliti. Odnijelo bi nas s mosta... – opisuje Nusdorfer.
Auti prolaze mostom, krenule su i prve kamperice. Stidljivo stižu turisti. Ali stižu! Većinom Slovenci koji imaju vikendice.
Što je najljepše što se na mostu dogodilo?
– Dvoje kolega koji su radili na naplati mostarine u naplatnim su se kućicama zaljubili. Vjenčali su se i danas imaju troje djece! – kaže Željko pa nastavlja:
– Zna nam se dogoditi da nas nazove sumnjičava supruga i kaže: “Molim vas, pogledajte na kamere, je li moj muž u automobilu prošao preko mosta sam ili je s njime bila neka plavokosa žena...” Naravno, takve stvari ne možemo otkrivati, ne služe za to nadzorne kamere na mostu pa gospođi ne možemo riješiti bračne dileme. Dugo smo tu, eto meni je 19 godina kako sam na mostu, i svašta smo ovdje na 68 metara iznad mora doživjeli.
A turisti?
– Mnogi stranci znaju biti u čudu jer miješaju otok Krk i Nacionalni park Krku. Pa nas znaju pitati: “Gdje su vodopadi? Koliko još imamo vožnje?” – smije se.
Mnogi će se sjetiti prošlogodišnje akcije motociklista koji su se nazvali “Primorsko–goranski kLIPAni”, koji su prosvjedovali u dva navrata plaćajući most u – lipama. Koliki vam je to bio problem?
– Prvi put baš su nas iznenadili. Bilo je ljeto, gužva... A oni s vrećicama punima žutih kovanica. Trajalo je to dugo, kolona se stvorila, bio je problem proći. Shvaćamo njihov protest, no napravili su nekima i probleme, neki su gosti zakasnili zbog te akcije na letove, hitna pomoć nije mogla proći... No drugi put već smo bili spremni. Nabavili smo brojače kovanica pa je to išlo puno brže – kažu na mostu.
Koji je rekord prelazaka preko mosta?
– U jednom danu 20 tisuća, ulaz i izlaz. A lani u kolovozu imali smo 370 tisuća vozila. To su nam rekordi.
A danas?
– Promet je manji 75 posto nego lani u ovo doba. Sad je promet, srećom, opet živnuo.
Kada je most otvoren?
– 19. lipnja 1980. godine. Bio je to tada najveći betonski luk na svijetu – sjeća se Kovačević pa nastavlja:
– Most je razvio otok... I ne samo Krk nego i Cres, Lošinj... Ispod mosta i danas su cijevi vodovoda, nekad je i nafta prolazila ispod mosta iz Omišlja prema Krku.
A prije mosta?
– Vozio je trajekt. Črišnjeva (kopno) – Voz (Krk). U to doba, kada su gosti dolazili ljetovati na Krk, imali su osjećaj kao da idu na, recimo, Hvar! Tko bi išao na kupanje u Omišalj, imao bi avanturu... – govore na mostu i podižu rampu.
Plaćamo cestarinu 35 kuna i pokraj otočića Sveti Marko – na kojem su, govore domaći, kad su gradili most bagerima iskopavali poskoke i riđovke, stižemo u – Omišalj.
Playboyeve zečice na otoku
– Živo nas zanima što će biti s lubenicama kad ukinu mostarinu.
S lubenicama?!
– Tako je. Cijena kilograma kod nas je osam kuna. Na kopnu u Rijeci dvije kune. I uvjeravaju nas trgovci cijelo vrijeme da je cijena četiri puta viša zbog – mostarine. A što sad? Zbog čega će biti veća? – smiju se u mjestu.
Vrata općine koja je prvo mjesto uz most zaključana, 13 je sati.
– Načelnica je na sastanku u Krku – govore u općini. Telefonom, vrata ne otvaraju. Idemo dalje. Selimo se u Njivice svjedoku vremena Josipu Kukolju (79). On je polovicu života proveo – bez mosta, a drugu polovicu provodi – s mostom.
Prije mosta u Njivicama je živjelo 180 obitelji. Danas nas je 1200. Ljeti u mjestu s turistima i možda 10.000. Što se dogodilo?
– Mjesto se zove Njivice jer ovdje su mnogi imali njive. Bavili se poljoprivredom. A mnogo je naših otišlo u Ameriku, eto i ja sam imao ujaka Ivana u New Yorku koji je otišao 1936., a vratio se 1971. godine. On mi je pomogao, platio mi studij u Rijeci, zatim u Ljubljani...
Kad ste prvi put išli u Rijeku, kako je to izgledalo?
– U petom razredu. Brodom. Vozio je tada brod “Slavija”, linija je bila Punat – Krk – Glavotok – Malinska – Njivice – Rijeka. Susjedi su tada na jedra išli u Rijeku, prodavati povrće. Prodavali su naši otočani i drva, jasen i hrast, sjećam se da su neki čak i na vesla (!) išli do Rijeke, to je udaljenost od deset milja, 18 kilometara, veslali bi satima da bi došli do grada, a onda bi pješice po kućama u riječkim kvartovima Bradica, Pećine ili Mlaka uzbrdo i nosili drva. Težak je bio život.
Što ste vi kao mladi radili?
– Procvjetao je tada turizam. Kao srednjoškolac šezdesetih sam radio na šanku hotela. Stizali su Austrijanci, Nijemci, Slovenci, Zagrepčani...
A što se pilo?
– Špriceri! S pravom sodom.
Rakija?
– Komovica, ajerkonjak... A klinci su pili malinovac sa sodom ili Cocktu. Bilo je to doba kada je i krenuo prvi trajekt na Jadranu, Crikvenica – Šilo. Ako se dobro sjećam, počeo je ploviti 12. travnja 1959. godine, a zgodno je znati da su tada brodovi bili naše brodogradnje, a njihovi dizelski motori iz potonulih talijanskih podmornica iz Pule. Njih bi vadili s ovog područja i ugrađivali u putničke brodove. Sjećam se broda “Rovinj” i kapetana Žica, koji je plovio bez obzira na vrijeme, je l’ bila bura, kiša, valovi... Žic bi vozio! – kaže Kukolja.
A danas?
– Dobro je što mostarine neće biti, a loše što će biti gužve. Promet je problem na otoku, sad će biti i više gostiju pa će teže biti otići s otoka, pogotovo nedjeljom poslijepodne. Nama domaćima mostarina je ionako bila besplatna – govori kroničar vremena iz Njivica.
Doba u kojem na Krku nije bilo mosta sjeća se i naš najpoznatiji ekološki aktivist Vjeran Piršić (56) na terasi svoje energetski neovisne kuće s fotonaponskom elektranom i baterijom koja proizvodi trećinu više energije nego što trenutačno njegovoj obitelji treba.
– Bio sam najveća beba u riječkom rodilištu, držao sam rekord gotovo 15 godina! Zatim se rodila neka djevojčica koja je bila veća beba od mene... I moji su se roditelji upravo zbog mosta doselili iz Rijeke u Njivice. Priča o gradnji mosta bila je aktualna već 1971., no zbog Hrvatskog proljeća – stala je. Govorilo se tada da će most biti gotov 1973., no otvoren je tek sedam godina kasnije.
Bili ste na otvorenju 1980.?
– Naravno! Sjećam se tog srpanjskog dana kao danas, ujutro je otvoren most, a poslijepodne su otvorene Olimpijske igre u Moskvi. Okupilo se na mostu tisuće nas s Krka. Cvijetin Mijatović održao je govor, otpjevana je himna “Hej Slaveni”, a zatim i “Lijepa naša”, i mnoštvo je žurno krenulo pješice proći po tom novom mostu o kojem su sanjale generacije. Međutim, nakon stotinu metara zbog vibracija most se počeo tresti! I što sad? Svi bris – natrag. I onda smo polako, na prstima, reklo bi se kao po jajima, opet krenuli natrag na most. Željeli smo ga prijeći prvi! Na kopnu smo se izgrlili, proslavili, a onda brzo natrag kućama, gledati otvaranje Igara na moskovskom Lužnjikiju, koje je predvodio Leonid Brežnjev.
Kakvo je to bilo doba? Kako se tada živjelo na otoku?
– Njivice su bile kozmopolitska sredina u to doba. Gradi se Dina Petrokemija, kreće i gradilište Janafa, sagrađen je i aerodrom. U mjestu žive – Amerikanci, Nijemci, Meksikanci, Portugalci, Francuzi. Još i Rusi koji dolaze povremeno tankerima. I mi domaći. Tu se subotom poslijepodne najnormalnije kartao bridž s Amerikancima iz Teksasa, zbog posla su tu došli živjeti ljudi koji su bili u Japanu ili Brazilu. Rusa s tankera s jedne strane i 60 obitelji iz Dow Chemical Company s druge strane. Riječ je o tvrtki koja je poznata po proizvodnji napalma u doba Vijetnamskog rata.
A za vas mlade?
– Idealno! Sjećam se mijenjanja traperica s Rusima. Za jedne traperice Levis, a nisu morale biti nove, jer primali su oni i rabljene, mogli smo dobiti 20 boca votke Sibirskaya. Ako traperice ne bi bile Levis, onda – deset boca te votke. Sjećam se i priče o jednom Rusu koji je u trgovini popio bočicu Pitralona, losiona poslije brijanja. Trgovali smo tada i tenisicama Adidas, ali i žvakama Bazooka Joe. Kad ne bi mijenjali za votku, mijenjali bi za kavijar! – sjeća se mladosti Piršić pa dodaje:
– Posebna je priča o dobu kada je hotel Haludovo bio prva kapitalistička investicija u bivšoj državi. Elitni resort ispred kojeg su bili parkirani Porschei 911, BMW–i i Mercedesi, a u hotelu Palace bio je i klub s Playboyevim zečicama koje su avionima dolazile iz Amerike. Bilo ih je iz Brazila! Prvi jet seteri dolazili su ovamo na Jadran, u diskoteci “Big T” glazbu je puštao Darko Glavan, na terasi hotela Arsen Dedić svirao je flautu, a Gabi Novak pjevala... Čak je i rock-mjuzikl “Hair” stigao s Broadwaya kako bi se izvodio u Haludovu – kaže Piršić pa nastavlja:
– Ali, na Krku je oduvijek bilo burno. Prema jednom mitu, taman kod mosta, vodila se i bitka četrdesetak godina prije Krista u ratu Gaja Julija Cezara protiv Gneja Pompeja, a u kojoj je stradalo 9000 Gala koji su bili zarobljeni na Krku.
Što vas čeka ukidanjem mostarine?
– Kapacitet prometnica je problem. Pretpostavljam da gužvi neće biti petkom za dolazak na otok, ali nedjeljom bi se satima moglo čekati na odlazak na kopno. Za nas domaće trebao bi pojeftiniti građevinski materijal, jer su kamioni dosad plaćali visoke mostarine. Očekujemo i dolazak autobusa na jednodnevne izlete, koji dosad nisu dolazili, već bi išli, recimo, u Crikvenicu...
Koliko će most izdržati, što domaći misle?
– Sada mu je 40 godina, betonski je... Da je čelični, poput onog u San Franciscu, na Maslenici, Hendrixova mosta na Savi ili novog Pelješkog, ne bi bilo većih problema, no sve ovisi o održavanju.
Selimo se u – Krk. Siniša Tudor vlasnik je dvaju restorana. S turistima cijeli život. Sad ih čeka.
– Za neke je ukidanje mostarine dobro, za neke manje dobro. Važan je ekonomski aspekt jer, ako će se bez naplate mostarine moći skupiti sredstva za održavanje mosta, onda će biti sve u redu. Problem je i usko grlo, stvarat će se gužve. A gostima će sve što pojeftini biti u redu.
Očekujete li, bez mostarine, više gostiju na terasama?
– Ne. Mi smo već sada ušli u masovni turizam. A tek sada dolazit će još više turista manje platežne moći, kojima je 35 kuna dosad predstavljalo prepreku da dođu na Krk, teško je vjerovati da će oni puniti terase restorana. Meni je drago da ljudi dođu, upravo oni manje platežne moći, dapače! Neka se kupaju, neka djeca uživaju. Zašto ne? Ali, ne, ne očekujem više gostiju u restoranima.
Što bi vama na otoku pomoglo? Koja mjera države?
– Pametni, skromni ljudi! Koji žele raditi za dobrobit Krka. To bi nam pomoglo! Jednostavno je... – kaže Tudor.
Turizam 2020.?
– U iščekivanju smo. Neki stranci vikendaši su stigli, iz Maribora, Celja, Ljubljane, Kopra... Iskreno, u cijeloj priči s epidemijom ostao sam pozitivno zatečen. Pokazali smo mi u Hrvatskoj da smo složni kad je gusto! Stekli smo povjerenje susjeda u Europi – poentira Tudor.
U Krku, malo kasnije, na rivi, kažu domaći:
– Fenomen je na Krku da mnogi vlasnici vikendica prijavljuju jednog bračnog druga ovdje. Recimo, muž je prijavljen u Zagrebu, a žena na Krku. Tako ne moraju plaćati mostarinu. Ne moraju plaćati porez na vikendicu. Prirez je 0 posto. Mogu i na lokalne izbore.
Na cestovnom biciklu Scott srećemo i – turista. Slovenca iz Cerklja na Gorenjskem.
– Dovezao sam se iz Pinezića, tamo imamo vikendicu, moja obitelj 30 godina dolazi na Krk, tast i punica došli su prvi – kaže Robert Čižmar (55).
Koliko ste puta došli na Krk otkako su se granice prije nekoliko dana otvorile?
– Ovo mi je treći put! Zaljubljen sam u otok, kad god mogu, doći ću.
Godišnje?
– Možda i dvadesetak puta. Pa mi smo tu i u prosincu i u siječnju, svaki doček Nove godine mi smo na Krku!
Ušteda od 1000 kuna
Koliko vam kao turistima znači ukidanje mostarine?
– Dolazimo kombijem pa je nama mostarina 45 kuna. I sad, ako ćemo računati, dva-tri puta mjesečno, nakupi se novca. Možda godišnje i tisuću kuna. Pa sad kad pogledate koliko je moja obitelj u 30 godina platila mostarina... Nama se itekako isplati. Bravo! – kaže Robert iz Slovenije.
Odlazimo s otoka i ponovno preko Krčkog mosta vozimo u metropolu. Za nas s kontinenta ovo su sjajne vijesti. Domaći, pak, čekaju što će biti. Hoće li im se život promijeniti? Gužve su ljeti ionako velike, a mogle bi biti i veće. Na kupanje će mnogi radije otići do Malinske, što prije nisu mogli... Jer su štedjeli za mostarinu. Što će donijeti vrijeme, vidjet ćemo. No treba znati da je već tijekom gradnje mosta bilo dogovoreno da će most, kada se isplati investicija, biti besplatan. A to je vrijeme davno prošlo... Dakle, prije 40 godina znalo se da mostarine jednog dana više neće biti. Taj dan je došao.
" Dvoje kolega koji su radili na naplati mostarine u naplatnim su se kućicama zaljubili. Vjenčali su se i danas imaju troje djece" - sumnjam da je jedno morala biti kolegica ili su usvojili troje djece