Slika stravično razorene ulice u studenom 1991. godine, iako bez ljudi, tek s olupinom "yuga", obišla je svijet, a locirati je nisu mogli ni mnogi Vukovarci. Jedan od branitelja Vukovara i potom zatočenik srpskih logora Petar Mlinarić ipak nam je brzo pomogao i pokazao Ulicu Nikole Tesle. Danas u njoj nema otpada na cesti, ali nema ni zgrade bivšeg SDK. Obnova prve, očito najreprezentativnije zgrade, traje godinama. To što je u njoj bila Kirchbaum-Schwartzova ljekarna, ništa ne pomaže Melaniji Gmaz iz Zagreba. Ona dokazuje da je jedini nasljednik, istina ne prvoga nasljednog reda, ostavštine vukovarskog apotekara, no još joj nitko ne želi niti zaprimiti njezin zahtjev za povrat imovine.
U toj ulici danas nitko ne stanuje, ali nekoliko je obrtničkih radionica. Anto i njegov otac Božo Jazvić vode jedinu prijavljenu vukovarsku obućarsku radionicu. Iako su prošli ratnu kalvariju - logore, kažu, na sreću nisu jer tad vjerojatno ne bi mogli ni raditi - jednako brižno uslužuju svaku mušteriju. U "gradu obuće", međutim, mnogi znaju popravljati obuću, a mnogi to i čine ("Svaka zgrada ima obućara"), ali ne plaćaju državne obveza.
- U Splitu smo šest godina imali obućarski obrt, a prije tri godine vratili smo se u Vukovar. U ulici je tada bilo tri obućara, naravno ništa nisu plaćali. Smetalo im je što smo se pojavili, osobito kad su vidjeli kakvu smo opremu dovezli, čak su nam i prijetili. No, ubrzo su zatvorili radionice i odselili se. Na žalost, kriza je ovdje velika i nemamo puno posla, ali važno je da smo tu - kaže Božo. Nikog ne optužuje, ali napominje kako je u Splitu imao veći poslovni prostor i plaćao zakup 800 kuna, a sad na mjesec izdvaja 1220 kuna.
- Iako smo nekakvo područje od posebne državne skrbi, nemamo nikakve pogodnosti, a inspekcije nas redovito kontroliraju - dodaje Anto, poručujući da su državne olakšice vukovarskim poduzetnicima hitne.
Pišu: BRANKO VRBOŠIĆ, ROBERT JUNACI, DANIJEL LIJOVIĆ, BRANIMIR VUKINA i VALENTINA GRIVIĆ
