Sudac Vrhovnog suda s kojim smo razgovarali o odluci da se kao dokaz
mogu upotrijebiti i one snimke koje nisu nastale na temelju naloga
istražnog suca kaže da pravosuđe mora napustiti konzervativan stav
prema snimkama kao dokazu. Upozorava da su se vremena promijenila, da
smo danas posvuda okruženi kamerama, te da je pitanje privatnosti nešto
posve drugo nego što je to bilo prije pedeset godina.
Kao primjer ističe da su dokaz na sudu snimke s kamera postavljenih na
javnom prostoru. Tu također nema sudske odluke da se snima, ili pak
dozvole pojedinca kojega se snima, ali se snimke ne smatraju zadiranjem
u privatnost jer svatko zna da su gradska pročelja premrežena
različitim sigurnosnim kamerama.
Naš sugovornik ističe da svaku situaciju treba promatrati zasebno i
prosuđivati koji je interes u konkretnoj situaciji preči – je li to
zaštita privatnosti ili otkrivanje i dokazivanje kaznenog djela.