Ante Vuković iz Osijeka najjači je čovjek u Hrvatskoj. Ni jedan Hrvat prije njega, naime, nije podigao 180 kilograma u trzaju i 215 kilograma u izbačaju. Otkako je zakoračio u svijet dizača utega, ruši rekord za rekordom, a činio je to nevjerojatnih 60 puta, počevši od kadetskih pa do seniorskih dana. Posljednjih pak osam godina nitko ne uspijeva srušiti njega i, kako se čini, i neće još skoro. A zanimljivo je da je on po struci – vjeroučitelj i radi u dvije škole, u Gimnaziji Vukovar i Ekonomskoj školi Vukovar. No njegovi ga učenici ne gledaju u čudu.
U naponu snage i forme
– Zanimljivo im je to, a nekolicina ih i sama diže utege u lokalnom klubu pa im je postalo normalno. Iako ih nisam ja motivirao da se bave tim sportom, ohrabrivanje i poticanje uvijek dobro dođe – započinje Ante, član Dizačkog kluba Slavonija iz Osijeka. Sa svoje 34 godine, u naponu je dizačke snage i forme, a upravo se sprema za Europsko prvenstvo u Moskvi, koje je trebalo biti u travnju, ali je radi epidemije koronavirusa odgođeno za studeni. Sasvim je već uobičajeno gledati ga na tronu, no taj uspjeh nije došao preko noći. Puna su dva desetljeća napornog rada iza njega.
– Treniram olimpijsko dizanje utega od listopada 2000., dakle od svoje 14. godine. Najbolje je, inače, početi u dobi između 12 i 15 godina, ne prerano. Uz potporu cijele obitelji i trenera, i danas sam tu, okružen ljudima koji se brinu o meni i pomažu mi na svakome koraku – govori.
– Bio sam možda u sredini svoje generacije, ali sam jedini ostao i tako uspio. Rad je jedino rješenje – nadovezuje se Ante koji u dvorani provede barem sat i pol na dan, a za vrijeme priprema i više od dva sata dnevno. No “vježba” on i izvan dvorane jer ga prijatelji često zovu da im prenese namještaj, hladnjak, perilicu rublja...
– Naravno da ću pomoći! Mi smo tu jedni za druge i, ako treba prenijeti kuhinju ili novi bračni krevet, tu smo! – smješka se Ante.
Očekuju li pak da sam nosi, primjerice, zamrzivač?
– Znam im reći: “Ljudi moji, svaka čast, ali nisam baš Heraklo, dajte barem malo uhvatite za drugi kraj...” Bude zanimljivo! – dodaje. Uzmu li se u obzir njegovi dosezi u dizanju utega, ne čudi što su mu poznanici uvjereni da će i teške kućanske aparate podići “kao od šale”. Dizači utega, inače, natječu se u dvije discipline – trzaju i izbačaju – koje se kasnije spajaju u olimpijski biatlon.
– Do prije godinu dana držao sam apsolutni hrvatski rekord i u trzaju sa 180 kilograma i u izbačaju s 215 kilograma. U biatlonu je to, dakle, 395 kilograma. No došlo je do promjene kategorija pa su se poništili svi rekordi i postavi li novi standardi. Ponovno sam postavio rekord, s trzajem od 161 kilogram lani u studenome, na Kupu Hrvatske – objašnjava naš sugovornik koji rekorderom planira ove godine ponovno postati i u izbačaju.
Usporedbe rade, prije Ante Vukovića najteže je utege u našoj zemlji podigao Saša Čegar, profesor s Ekonomskog fakulteta u Rijeci, konkretno 163 kilograma u trzaju te 200 u izbačaju.
Skup sport
Sa svojih 135 kilograma, Ante se natječe u superteškoj, tzv. kraljevskoj kategoriji. Vratimo li se na njegov, ujedno i državni rekord, to slikovito znači da praktički podigne jednog i pol sebe.
– I više! Te težine još nikada nitko u Hrvatskoj nije podigao, a s obzirom na to kakvo je stanje u dizanju utega u našoj zemlji, i neće nitko još barem 15 godina, po mojoj procjeni – kaže pak njegov trener Božo Krišto.
– Nema mladih, ni škola za dizanje utega, sve su malih kapaciteta. Muka su i financije. Kao i svaki, tako je i ovaj sport skup. Šipka s 200 kilograma utega stoji 35.000 kuna – objašnjava Krišto, koji s Antom radi punih 15 godina, a za svoga učenika kaže kako je spoj duhovne i tjelesne snage, “a jedno bez drugoga ne ide”.
Dizači utega u naponu su snage baš u dobi u kojoj je sada Ante pa je pred njim još puno izazova. Osam je puta bio državni prvak Hrvatske, pojedinačno, s klubom je tri puta osvojio ekipni naslov, kao i pet kupova. Priželjkuje i europsku medalju, a pokušat će postići i normu za Olimpijske igre u Parizu 2024. godine. Jednako kao i dizanju utega, posvećen je i svom poslu vjeroučitelja u dvjema vukovarskim školama. I uspješno ih spaja, koliko god se, možda, na prvu činilo nespojivim.
– Diplomirao sam na Katoličkom bogoslovnom fakultet u Đakovu, što mi je jako drago. Evo, crtica iz studentskog života: dolazim u predavaonicu, a kolege su izrezali članak iz novina i fotografiju mene s utegom pa stavili na oglasnu ploču. Drago mi je što su me prihvatili takvog. I danas me bivši profesori, kad se sretnemo, pitaju kolike težine dižem i kako mi ide – zaključuje.
a ljubavni status?