Profesor emeritus na sveučilištu Yale Mirjan Damaška (84) hrvatski je i američki akademik, stručnjak za komparativno i međunarodno kazneno pravo i znanstvenik svjetskog glasa. Bio je jedan od najmlađih doktora znanosti na zagrebačkom Pravnom fakultetu, no nakon hrvatskog proljeća otišao je u SAD, gdje je predavao na pravnom fakultetu Pennsylvania. Od 1976. profesor je na Pravnom fakultetu prestižnog Sveučilišta Yale.
Prof. Damaška nikad nije zaboravio domovinu. Savjetovao je hrvatske vlade u odnosima s Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnim sudom pravde u Haagu.
Sudjelovao je u akciji skupljanja potpisa za Apel o miru u Hrvatskoj, objavljen u New York Timesu 11. listopada 1991. U studenom 1991. s delegacijom američkih Hrvata u Bijeloj kući pledirao je za međunarodno priznanje Hrvatske i održao kraći govor u Bijeloj kući. Prof. Damaška je i veliki filantrop koji je lani u Hrvatskoj osnovao zakladu koja nosi njegovo i ime njegove preminule supruge Marije, a zakladi će darovati lavlji dio imovine stečene u više od četiri desetljeća u Americi. To je bio i povod za razgovor.
U Hrvatskoj je rijetkost da imućni i društveno utjecajni pojedinci smatraju da im je dužnost zalagati se za opće dobro, a vi ste osnovali zakladu kojoj će pripasti vaša imovina. O kakvoj je zakladi riječ?
Svrha zaklade koja uz moje ime nosi i ime moje pokojne supruge jest poticanje suradnje na području znanstvenih istraživanja između zagrebačkog Pravnog fakulteta i znanstvenih ustanova u inozemstvu, posebno u SAD-u. Zaklada će financirati održavanje međunarodnih znanstvenih skupova, znanstvene projekte mlađih nastavnika Pravnog fakulteta u Zagrebu, kao i publikacije znanstvenih radova. Točno je da će zakladi pripasti i lavlji dio moje ostavštine. O tome koliko imovine ostavljam zakladi ne želim govoriti iz razloga koji su najvećim dijelom osobne naravi. No, riječ je o svoti koja će zakladi omogućiti dugogodišnji život do razdoblja kad se u Hrvatskoj više neće znati tko su bili Marija i Mirjan Damaška.
Što vas je kao čovjeka motiviralo na takav filantropski čin?
Pokojna supruga i ja prije više godina odlučili ostaviti imovinu stečenu u Americi za neku korisnu svrhu koja bi se putem osnivanja zaklade ostvarila u Hrvatskoj. Odlučili smo osnovati tu zakladu dijelom imovine još za života, kako bismo imali priliku vidjeti može li djelovati prema našim očekivanjima. Budući da smo se uvjerili u važnost visokog obrazovanja i u poteškoće ravnopravnih odnosa mladih hrvatskih znanstvenika s onima iz svjetskih duhovnih žarišta, rano smo napustili prvobitnu pomisao na karitativne i odlučili se za obrazovne svrhe zaklade. Kako smo oboje studirali na Pravnom fakultetu u Zagrebu, činilo nam se prirodnim da pomognemo mladim znanstvenicima ustanove koja je bila i ostala naša alma mater. No, moram reći da se iza naše odluke krila i nada da ćemo osnivanjem zaklade potaknuti imućne Hrvate da se odluče za tu vrstu doprinosa dobrobiti zajednice, kao i nada da indirektno – makar i u neznatnoj mjeri – pomognemo utjecaju prava u društvu.
Svijet u kojem živimo pun je ratova i sukoba u kojima ljudi pokazuju – bez obzira na stupanj razvoja na području ljudskih prava - svoja najgora lica. Mislite li da ćemo ikada kao društvo doći na takav stupanj razvoja da će svijetom vladati pravo, a ne teror i moć jačih nad slabijima?
Skepsom koju nazirem u vašem pitanju uputili ste na problem koji dovodi u pitanje utjecaj prava na zbivanja u društvu. S tim problemom smo se supruga i ja morali uhvatiti u koštac donoseći odluku da nam imovina bude upotrebljena u korist pravne nauke. Valja odmah priznati da ima razloga za skepsu o učinkovitosti prava unutar države, a posebno u međunarodnim odnosima. Bacite li pogled na ono sto se događa na Bliskom istoku, lako je steći dojam da je vladavina prava plemenita aspiracija, ali i iluzija donkihotskih proporcija. Ni Vijeće sigurnosti UN-a, ni velike sile nisu u stanju poduzeti učinkovite mjere da se stane na kraj kršenju osnovnih zasada humanitarnog prava, kršenju koje se čak i reklamira od onih koji te zasade gaze. S druge strane, utjecaj moći osjeća se čak i u radu međunarodnih kaznenih sudova koji bi trebali biti važan instrument za podređivanje politike pravu.
Drugim riječima, utopija je očekivati da će ikada pravo u svijetu ostvariti prevlast nad političkom moći?
Kao sto reče pjesnik, izgleda da najbolji nemaju čvrstih uvjerenja, a najgori su puni strastvenog žara. No, to žalosno stanje stvari dovodi do skepse o pozitivnoj ulozi prava samo ako se od njega očekuje ono sto mu je nedokučivo. Iluzorno je očekivati prevlast prava nad političkom moći i pravu suprotnim interesima, sada ili u budućnosti. Da bi se ostvarila puna i istinska vladavina prava, trebalo bi stvoriti novog, savršenijeg čovjeka. No, kao što je to u proteklom stoljeću bjelodano pokazala kineska kulturna revolucija, nastojanje da se taj bolji čovjek odgoji ima veće izglede dovesti do nasilja i totalitarnih diktatura nego do uspjeha u pothvatu. Ako od vladavine prava očekujete savršenstvo, razočaranje je neizbježno. Oni koji tome teže sliče nasmiješenom Sizifu Alberta Camusa. No, ako se pravu namjeni skromnija uloga, ima mjesta za optimizam. Iako ono ne može nadvladati političku moć i pravu proturječne interese, posebno u međunarodnim odnosima, kadro je zakomplicirati njihovo nesputano vršenje. Tek tu se otvara prostor za smislenu djelatnost u području prava. Nije iluzorno zalagati se za postupno povećanje mjere u kojoj pravo stvara prepreke bezobzirnoj afirmaciji moći i uskih interesa. Što je veći ugled prava, to je moćnima teže odstupiti od njega. Donoseći odluku da svrha zaklade bude promicanje pravne znanosti, supruga i ja smo u posljednjoj godini njezina života gledali na ulogu prava upravo u ocrtanom skromnijem smislu. Da tome nije bilo tako, ostavili bismo imovinu u neku drugu svrhu.
Vaša biografija je u svjetskim razmjerima doista impresivna... Pa ipak, ima li nešto za čim žalite privatno i postoji li još nešto što biste željeli ostvariti u profesionalnom životu?
Nedavno sam izgubio suprugu, posljednju osobu koja me je bezuvjetno voljela. Zbog tog gubitka sva su mi druga osobna žaljenja izblijedila kao zvijezde u zoru. Što se profesije tiče, želio bih dovršiti knjigu o dokazivanju u kaznenim postupcima koji su prethodili Francuskoj revoluciji. Voltaire, kao i neki drugi prosvjetitelji, iz dobronamjernih razloga proširili su o tim postupcima iskrivljenu sliku. Uvijek sam volio čitati stare knjige koje su u meni stvarale dojam kao da osluškujem disanje davno minula vremena. Tako mi je posljednjih tridesetak godina bio usputni hobi čitati rasprave i stručna mišljenja o kaznenom postupku pravnika od 13. do 18. stoljeća. Biblioteka rijetkih knjiga sveučilišta Yale velika je riznica tih knjiga. No bilješke o pročitanom nagomilale su se do te mjere da bi studiju na kojoj radim već neko vrijeme mogao dovršiti tek za nekoliko godina. Veliko je pitanje hoće li mi to zbog poodmakle dobi biti moguće.
Kad sumirate osobni i profesionalni život, na što ste najviše ponosni i na čemu najviše zahvalni?
Imao sam sreću dobiti nekoliko priznanja u profesionalnom životu, ali bih radije rekao da me ta priznanja raduju nego da se njima dičim. Najdraža su mi neka priznanja koja sam dobio u domovini, a posebno počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta. Međutim, najtrajnije dosadašnje priznanje svakako jest knjiga eseja poznatih svjetskih pravnika štampana meni u čast prije pet godina u Oxfordu. U pogledu zahvalnosti u domeni osobnog života ne želim govoriti, jer bi to zadiralo u intimu pred kojom ne bih razotkrio zastor. Što se pak profesionalne strane zahvalnosti tiče, teško mi je izdvojiti samo jednu stvar. Zahvalan sam Pravnom fakultetu Yale koji mi je doživotno dodijelio ured, sekretaricu i tehničku pomoć, kao i priliku da nastavim s nastavnim radom. No, jednako sam zahvalan i prošlogodišnjoj upravi Pravnog fakulteta u Zagrebu, a posebno dekanu Hrvoju Sikiriću i prodekanu Petru Miladinu, koji su mi pružili, uz veliku gostoljubivost, dragocjenu i neophodnu pomoć pri osnivanju zaklade.
>>Djevojka je njegovu ideju nazvala glupom, a sada zarađuje bogatstvo!
"Svijet u kojem živimo pun je ratova i sukoba u kojima ljudi pokazuju – bez obzira na stupanj razvoja na području ljudskih prava - svoja najgora lica. Mislite li da ćemo ikada kao društvo doći na takav stupanj razvoja da će svijetom vladati pravo, a ne teror i moć jačih nad slabijima?"...........ova novinarka je teški crnjak i pesimist....