Za razliku od agresivne manjine, neovisni stručnjaci različitih profila dulje vrijeme mirno i dosljedno upozoravaju da se ova država zarobljena u prošlosti kotrlja unatrag, da se ne zna smjer kamo idemo i što hoćemo postići.
Ili kako je to u Večernjem listu napisao Slaven Letica sažimajući bit problema u rečenici: ”Da u europskom miru ne bismo izgubili dobivene ratove, hrvatski vođe morali bi konačno početi rješavati probleme, ali i ponuditi razvojne ciljeve i vizije, koji bi pažnju naroda usmjeravali prema budućnosti”.
Nerelevantne teme
Sociolog Dragan Bagić kaže da relativno dugo političke elite nemaju kapacitet i volju usredotočiti se na rješavanje ključnih ekonomskih i društvenih problema.
– Ono malo političke energije i političkog kapitala koje imaju troše na neproduktivne i nerelevantne teme. Rasprava o bivšim režimima, komunističkom i NDH, te retorika o lustraciji koju je pokrenuo Karamarko primjeri su štetnih političkih tema koje troše društvenu i političku energiju koja bi se trebala usmjeriti na rješavanje ekonomskih i društvenih problema. Vraćanje i bavljenje povijesnim temama i podjelama dokaz je nesposobnosti političkih elita da se suoče s ključnim problemima. Da HDZ, SDP i ostali imaju rješenja za supstancijalne probleme, politiku bi pokušali izgraditi na tim rješenjima, ali nemaju ih pa pozicije grade na irelevantnim temama kojima se lako mobiliziraju birači i u kojima je lako dobivati kvazipolitičke pobjede. Mislim da to političke elite ne rade svjesno, nego spontano bježe od zahtjevnih društvenih i ekonomskih problema jer za njih nemaju rješenja – ističe Bagić. A ako upravljački mehanizam u državi slabi, dodaje, onda razni akteri, domaći ili strani, provode svoje agende u Hrvatskoj, a društvo upada u krize koje se samo produbljuju.
– Bez obzira na trulost naših politika i pomanjkanja vizija ili državničkih politika i bez obzira na garniture koje su bile na vlasti, imali smo konsenzus da nam je ulazak u NATO i EU strateški interes. Danas nemamo konsenzusa oko strateških interesa zemlje ni strategiju razvoja zemlje, a ako to nemate, vi ste i prema van slabi i ranjivi kao država i nitko vas ozbiljno ne shvaća jer znaju da na vas lako mogu napraviti pritisak, a vi ćete pognuti glavu. Kad nemamo strategiju razvoja zemlje, imamo ove ili one ploče, ustaše i partizane, oko kojih se ljudi glođu, a na scenu dolaze marginalci – kaže politolog i ekonomist Luka Brkić. Iako smo članica EU i NATO-a, što nam to vrijedi ako smo kao zemlja bez konsenzusa o strateškim ciljevima tek puka brojka za stolom tih asocijacija i integracija, koju se ne uvažava. “Mi smo u tom kontekstu impotentni. Ostajemo slijepo crijevo svjetske politike u okviru tih asocijacija i integracija i u razvojnom smislu, a znamo da se bez slijepog crijeva može– zaključuje Brkić.
Akademik Ivan Cifrić također ističe da je prošlost u nas top tema, a ne što ćemo i kako ćemo sutra.
Razoreno društvo
– Ističe se važnost dijaloga, ali da bi postojao dijalog, u društvu mora postojati zajednički cilj, što hoćemo postići, a ne da svatko, kako se kaže, svoju kozu dere. Politika se mora voditi tako da se vidi koje su to ključne stvari koje mogu pomaknuti državu na dulje staze naprijed, a ne na kratkoročne, izborne. Raspravlja se tko će biti voditelj reforme obrazovanja, a zaboravlja se da će za nekoliko godina doći nova reforma reforme jer se razvijenija društva brzo mijenjaju, a to znači stalne promjene, pa i u obrazovnom sustavu. Nužno je da država i društvo preko obrazovne reforme kažu što hoće jer nije problem u obrazovnu reformu uvesti ove i one predmete, a druge izbaciti. Kad ne znate za koga obrazujete i za što, školstvo služi samo kao alibi – kaže Cifrić. Veliki je problem, dodaje, što nemamo srednjih slojeva koji drže stabilnost društva.
Političari jednostavno ne žele raščistiti probleme, a pored povjesničara ala Tvrtko i Markovina, gotovo nemoguća misija. Mnogima paše ovakva situacija, bez pravne države i vizije.