Nismo jedini. I u Finskoj se u polemici o simbolima pitaju trebaju li kršćani prestati upotrebljavati križ jer su ga sotonisti okretali naopako i to još uvijek čine!?
Ili, ovo: “Ako komunisti mogu marširati noseći crvene zastave sa simbolima Sovjetskog Saveza, zašto bi svastiku trebalo zabraniti?”, napisao je nedavno profesor Teivo Teivainen sa sveučilišta u Helsinkiju prenoseći fingiranu polemiku između imaginarnog Finca i stranca zbog svastike u simbolu njihova vojnog zrakoplovstva i na zastavi finskog predsjednika.
Finski profesor nije za zabrane, ali postavlja pitanje koji je politički, strateški ili bilo koji drugi smisao da vojne snage u svom simbolu imaju svastiku. U nas nije riječ o aktivnom državnom simbolu, nego o povijesnoj postrojbi. Čak i kad bi se ukinula uporaba toga grba, povijest se ne može izbrisati.
I, što je sljedeće? Hoće li biti pokrenuta inicijativa za zabranu brka Marka Skeje, pa i zatražena privremena mjera prisilnog brijanja te modne provokacije? Smije li se on sa svojim ponosom slobodno kretati ili su mu neki dijelovi zemlje za koju se borio zabranjeni?
U slučaju Skeje, kažu, nema dvojbi oko konteksta u kojem je izrastao i stiliziran njegov brk. Jasno je da je riječ o ideološkom brku u funkciji afirmiranja nacističke mode kod muškaraca i veličanja Hitlera.
Dopustimo li to Skeji, mogli bi i drugi slijediti njegov primjer. Zamislite da, kao turistička zemlja, postanemo nacija hitlerovskih brčića. To je posebice opasno nakon što smo, nakon 27 godina, otkrili da zakoniti ratni grb HOS-ove postrojbe sadrži pozdrav “za dom spremni”.
Uostalom, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nema problema s brkovima i ustaškim režimom, pa to svako malo iznova mora dokazivati. Tako je “iskočila iz šipražja” kad je sama posjetila spomen-područje u Jasenovcu, pa osuđujući zločine nije spomenula ustaški režim, pa se fotografirala s “ustaškom” zastavom na kojoj je grb s prvim bijelim poljem... I usprkos svih osuda NDH i ustaša, sada su je optužili za povijesni revizionizam i relativizaciju ustaškog pozdrava kad je, i to ne prvi put, rekla da je to “stari hrvatski pozdrav, no nažalost kompromitiran u vrijeme ustaških dana”.
Osjećaj pijeteta za žrtve ustaškog režima čije su likvidacije potpisivane s tim pozdravom zaslužuju da se i predsjednici očita lekcija, ali što je sporno u tomu što je rekla da su ustaše kompromitirali taj pozdrav!? Mijenja li bitno što na stvari ako su ga ustaše izmislili ili ako je i prije njih postojao!?
Dobro, iako nije povjesničarka, predsjednica mora voditi računa o vjerodostojnosti onoga o čemu govori. Ali, zašto bi joj Tvrtko Jakovina ili Hrvoje Klasić bili jedini izvor. Eto, i Ustavni sud postao je zahvalan izvor čak i onima koji su mu osporavali stručnost nakon što je potvrdio ustavnost osude Josipa Šimunića zbog uzvikivanja “za dom”, dok mu je stadion uzvraćao “spremni”. Pri tomu je prihvatio obrazloženje da je to pozdrav NDH i simbol rasističke ideologije.
Ali, u obrazloženju se navodi i ovo: “Nadalje, sam pozdrav ‘za dom’, što je činjenica, i koju je okolnost u svojemu izlaganju naveo profesor Josip Jurčević, stari je hrvatski pozdrav zastupljen i ukorijenjen u hrvatskom narodu”. Prof. dr. sc. Jurčević u tom je postupku kao povjesničar i političar imao ulogu sudskog vještaka, te je obrazlagao kako su “za dom spremni” i “za dom i poglavnika spremni” bile varijacije na osnovni pozdrav “za dom” koji se u hrvatskoj kulturnoj povijesti spominjao i prije ustaškog pokreta.
Klasić je u pravu da se varijanta “za dom spremni” ne spominje u libretu za operu Nikola Šubić Zrinski, a ni u drugim književnim izvorima. Na kraju, ako Zlatko Hasanbegović kaže da je to ustaški pozdrav, onda je to krucijalni dokaz. Ali nismo svi povjesničari i znanstvenici, a i Hasanbegović je to rekao tek sada.
Društvene mreže i portali vrve komentarima u kojima se o “ZDS-u” govori kao o “starom hrvatskom pozdravu” ili kao domoljubnom obrambenom pozdravu. Neki su, bili hosovci ili ne, taj pozdrav doživljavali kao još jednu od zabrana koje je jugokomunistički sustav namijenio Hrvatima, pa su ga koristili isključivo kao izričaj domoljubnog prkosa. Svi oni s indignacijom otklanjaju svaku pomisao na njegov ustaški značaj.
Sve to potvrđuje Jurčevićevu tezu. Naravno, oni kod kojih “ZDS” izaziva sjećanje na ustaške zločine, užasavaju se, i ta im objašnjenja ništa ne znače. Jednako kao što komunističkim žrtvama ništa ne znače tumačenja da je Tito bio “ljubičica bijela”. Zadrtost i isključivost nikamo ne vode, a očigledno je tko na tomu inzistira i kamo nas to vodi. Oba bi ovna mogla pasti s brvna.
Skejo će obrijati brkove kad Vesna Teršelič i Rada Borić obriju svoje.