Jedne večeri, malo prije sedam, Elisabeth povuče zlaćanu zavjesu s vrata i klizne u sobu. Razgovara sa suprugom. “Hej”, šapne ona. “Imamo gosta izdaleka.” Iza njezinih leđa potom se pomalja najstariji sin Jamie koji ulazi s pladnjem u sobu i neko vrijeme šuti.
“Evo ti riže, tata. Evo ti i riba. Ima i čilija”, kaže dječak. Njegova majka Elisabeth prošapuće: “Probudi se, tata. Vrijeme je za tvoju večeru...” Dirljiv je to obiteljski prizor, kakvih je na planetu Zemlji svakoga dana bezbroj, s jednom iznimkom. Elisabethin muž, bivši službenik gradskog ureda u odjelu za vjenčanja, mrtav je već gotovo dva tjedna.
Ovdje, u lijepom betonskom domu ugledne obitelji, Petrus Sampe nepomično leži na drvenom bračnom krevetu, ispod pokrivača crvene boje navučenog do ukočene brade. Još nekoliko dana ležat će u ovoj kući na rubu grada Rantepao, u zabačenom gorju indonezijskog otoka Sulawesi. Njegova žena i djeca razgovarat će s njim svaki put kada mu donose hranu, četiri puta dnevno: doručak, ručak, večeru i čaj sredinom poslijepodneva. “To radimo zato što ga volimo i toliko poštujemo”, kaže drugi sin Yokke. Njegova majka Elisabeth dodaje: “I prije smo jeli zajedno. Još je kod kuće, trebali bismo ga hraniti.“
Umotani leševi čuvaju se u najjužnijoj sobi tongkonana, tradicionalnoj kući Toraja, gdje mogu biti mjesecima, sve dok obitelj ne uštedi dovoljno novca za dostojanstven ispraćaj malinom nedugo nakon smrti podrazumijevaju da tijelo neće istrunuti, nego će se s vremenom mumificirati. Miris u sobi stoga nije ništa više od uobičajenog nagovještaja sandalovine koji se diskretno širi domom obitelji Sampe. Na zidu iznad Petrusova tijela slika Isusa Krista s janjetom u naručju, pogleda skrušeno uperena prema tlu. Četiri dana poslije, nakon glazbene počasti, kršćanske vjerske službe i večere sa svinjetinom, povrćem i rižom za više od stotinu gostiju, članovi obitelji podižu Petrusa iz kreveta u lijes. Taj će događaj nazočni zabilježiti kamerama s pametnih telefona. Osmero djece, rodbina i prijatelji iz susjedstva gurkaju jedni druge kako bi uhvaitli bolji pogled. Potom, Petrus će ostati u kući u lijesu do pogreba u prosincu, još četiri mjeseca. Njegova će žena do tada živjeti u kući s njim; ovdašnje obitelji slijede stari običaj da nikada mrtvu osobu ne ostavljaju samu. Do sprovoda će ga Elisabeth i njezina djeca zvati makulom – bolesnom osobom. “Vjerujemo da je, iako je otac makule, njegova duša i dalje u kući”, kaže Yokke.
Toraja – ljudi iz gorja
“Gost izdaleka” s početka ove priče, koji je proveo nekoliko dana s obitelji Sampe, novinarka je National Geographica na jednom od svojih najbizarnijih reporterskih zadataka, otkako se glas o zagrobnim ritualima naroda Toraja pronio zapadom civilizacijom pa izazvao pomamu svjetskih medija, pomognutu ekspanzijom digitalizacije i društvenih mreža. Toraja su etnička skupina koja obitava u planinskoj regiji otoka Sulawesi, jedanaestog po veličini otoka na svijetu, smještenog oko 800 kilometara sjeveroistočno od Balija.
Nitko ne zna točno kada je narod Toraja – prevodi se kao “ljudi iz gorja” iliti gorštaci – započeo sa zagrobnim svečanostima. Torajanski jezik zapisan je tek početkom 20. stoljeća, tako da je većina starih tradicija još uvijek usmena. Tek nedavno, tretiranjem drvenih fragmenata lijesa s ugljikom znanstvenici su otkrili da takve prakse datiraju još iz vremena 9. stoljeća nove ere. Toraja je nominalno kršćanska – uglavnom protestantska, ali i katolička – zahvaljujući utjecaju nizozemskih misionara.
Sljubili tradiciju i kršćanstvo
Prvi kolonijalni brodovi stigli su u današnju Indoneziju krajem 16. stoljeća, u potrazi za muškatnim oraščićem i klinčićima.
Nizozemcima je trebalo nešto više od 300 godina da stignu do Toraja, pa je kao odgovor na prodor islama po ostatku otoka na njihovu teritoriju uspostavljena je kršćanska enklava koju čine većinom protestanti, ali i rimokatolici, u većinski muslimanskoj zemlji.
Premda je narod Toraje naklonjen ritualima animizma pa kod njih postoji vjerovanje da osim ljudi i sve što nema ljudski oblik, kao što su životinje, biljke, pa čak i predmeti i pojave imaju duh i dušu, više ili manje uspješno su svoju tradiciju sljubili s kršćanstvom pa gotovo svaki korak u pogrebnim ceremonijama prati molitva, čitanje iz Mateja ili Ivana i recitacija Gospodu. Torajci su prigrlili novu vjeru, ali su nastavile prakticirati svoje običaje sve do danas. Ovaj narod od malih nogu uči prihvaćati smrt kao dionicu životnog puta, a kad član obitelji umre, u skladu sa svojim tradicionalnim naukom Aluk To Dolo (Način predaka), liječe ga i njeguju kao da je bolestan.
Smrt je ovdje dio duhovnog putovanja: obitelji čuvaju mumificirane ostatke svojih pokojnika u svojim domovima i, slijedeći tradiciju, pozivaju ih da se svakodnevno pridruže objedu prije nego što budu konačno sahranjeni. Da, ovi ljudi žive s leševima svojih najmilijih, nutkajući ih hranom, vodom i cigaretama, jer vjeruju da duh ostaje u blizini tijela i žudi za pažnjom i brigom najmilijih.
Umotani leševi čuvaju se u najjužnijoj sobi tongkonana, tradicionalnoj kući Toraja, jer puya (nebo) leži u tom smjeru. “Bolesni” se u toj sobi moraju okrenuti prema zapadu jer su u tranziciji. A tranzicija bi mogla potrajati nekoliko mjeseci, u nekim slučajevima i godinama, nakon što je osoba udahnula posljednji put, sve dok obitelj ne uštedi dovoljno novca za dostojanstven ispraćaj. Samo je jedan kult ovdje podjednak kultu smrti, a to je za Torajce bizon. I stoga posljednji dah prvog žrtvovanog vodenog bizona ubijenog tijekom ceremonije rambu označava službenu smrt “bolesne osobe”.
I što više bivola bude žrtvovano, brže će duša pronaći svoj put do neba. Predloženi broj žrtvenih bivola za pogrebe srednjih kasta je 24, a trošak pogreba doseže više od 50.000 američkih dolara za niže kaste i otprilike između 250.000 i 500.000 dolara za više, što pomaže razumijevanju zašto mrtvo tijelo može (a ponekad i mora) tako dugo ostati u obiteljskoj kući. Pogrebi se ponekad odgađaju koliko je potrebno da bi se okupili daleki rođaci. Pogrebni obredi Torajce vraćaju kući iz brojne dijaspore, ma gdje bili u svijetu. Svojta iz dalekih krajeva dolazi slaviti, gostiti se, razmjenjivati priče i odavati počast pokojnicima.
A kada ih naposljetku zatvore u lijes, posmrtne ostatke polažu u rupe izbušene u visokoj, ravnoj, vertikalnoj stijeni, zatvorene malim drvenim vratima. Na malim balkonima s vanjske strane, pak, montiraju tau tau lutke koje predstavljaju pokojnike, ali samo u slučaju ako su tijekom pogrebne ceremonije žrtvovana 24 vodena bivola. No, ni u rupama u stijeni pokojnici ne nalaze mira. Otamo ih članovi obitelji vade uoči rituala Ma’nene, u prijevodu čišćenje mrtvih, nešto kao nas blagdan Svih svetih.
Svake godine u kolovozu Torajci svoje mrtve rođake iskapaju, čiste i dotjeruju njihova lica i tijela, odijevaju ih u novu i čistu odjeću, na lubanje montiraju sunčane naočale ili šešir, pa ih u povorci zombija prošeću gradom, okinu pokoji selfi s pokojnicima pa ih potom vraćaju u ljesove. Pokazujući tijela svojih preminulih rođaka, ljubav i brigu za njih, pleme se nada dobroj i blagoslovljenoj žetvi sljedeće godine. Običaj ponovnog odijevanja mrtvih također seže duboko u prošlost. Ritual Ma’nene nije o smrti, to je slavljenje ljubavi koja nadilazi smrtnost, nadahnuta legendom o Pongu Rumaseku, lovcu koji je u planinama pronašao mrtvo tijelo ispod drveta pa ga odjenuo u vlastitu odjeću kako bi ga dostojno pokopao te se vjeruje kako je zbog toga bio blagoslovljen sretnim i dugim životom.
Tome se nada i Marten Labi, jedan od pripadnika ovog plemena koji je ekshumirao tijelo svoje majke Johane. Tom prilikom mladić je svojoj majci skratio kosu i našminkao je iako je mrtva više od 20 godina. Pripremajući se za festival u kolovozu, izveo ju je, kako je kazao Daily Mailu, u “pripremnu” šetnju. Kada brigada od stotinu ili više motocikala i automobila prođe kroz grad u povorci leševa, promet se zaustavlja spontano, što ne može regulirati ni jedan policajac. Ovdje smrt potiskuje život i stavlja ga na čekanje. Pa ipak, neki se mladi Torajci osjećaju zarobljeni tradicijom: umjesto da kupuju novo vozilo, izvode djevojke ili posjećuju turističke atrakcije obližnjeg Raja Ampata, opterećeni su teretom plaćanja žrtvenih bivola za svoje mrtve, ali prekid tradicije, kao i individualizam prije nego zajednica, ovdje nisu opcija.
Kuće kao lađe
Svi ovi rituali odvijaju se u fascinantnoj scenografiji. Sela plemena Toraja svjetski su poznate vizure pod zaštitom UNESCO-a i na popisu zaštićene svjetske kulturne baštine, s tradicionalnim kućama i krovovima nalik na brod – neki stanovnici oblik pripisuju rogovima bizona – poredanima u dva reda na širokoj ulici. Svi ti prizori mamac su za nekoliko tisuća turista koji otok Sulawesi posjete svake godine, ali i brojne antropologe koji žele doživjeti zapadnjacima nepojmljive običaje. No, treba reći i to da Torajci, kada umiru voljene osobe, ne bježe od tuge. Ali smrt za njih nije zid od opeke, već prozračni veo koji leprša, baš kao i tradicija koja ne poznaje značenje sintagme “počivali u miru”.
Ovi mrtvi doimaju se vrlo živahno. Eto plodova vjere.Pitanje je dana kad će još i progovoriti.