Večeras u 19 sati u zagrebačkoj Galeriji ULUPUH otvara se izložba karikatura Borivoja Dovnikovića Borde, jednog od naših najistaknutijih redatelja, animatora, ilustratora i karikaturista kojem je na istom mjestu prije pet godina upriličena i velika retrospektivna izložba autorskog stripa.
– Asfalt je civilizacijski stupanj napretka, a kaldrma je nešto malko zaostalo. A možda i dosta – sažeto nam kaže Bordo, objašnjavajući naziv svoje nove izložbe “Kaldrma na asfaltu”.
Rođen 1930. godine u Osijeku, karijeru karikaturista njeguje gotovo šest desetljeća, a započeo ju je u “Kerempuhu”, legendarnom satiričnom časopisu iz čije je redakcije potekla i Zagrebačka škola crtanog filma, čiji je Bordo istaknuti predstavnik.
Prvi animirani film
Tamo su sredinom prošloga stoljeća radili velikani poput braće Neugebauer, s kojima je Bordo radio na prvom poslijeratnom hrvatskom animiranom filmu “Veliki miting”, koji se danas smatra početkom ozbiljne, profesionalne animacije u našoj zemlji. Kasnije je Bordo potpisao desetke animiranih filmova te iscrtao nebrojene stranice stripa, ali svoju prvu profesionalnu ljubav, karikaturu, nikada nije zapostavio.
– Sjećam se dolaska u Zagreb nakon mature, kada me urednik Fadil Hadžić već za dva mjeseca primio u redakciju “Kerempuha” kao stalnog karikaturista. S obzirom na to da je to bio i satirički tjednik, teme koje su nas okupirale bile su raznorazni problemi društva i vlasti, ali do nivoa direktora poduzeća; visoki rukovodioci bili su nedodirljivi, čega smo se mi držali – prisjeća se Bordo dodajući da zbog svojih karikatura nikada nije imao problema. A nacrtao ih je stotine, u kojima, zalažući se za takozvanog običnog čovjeka, uvijek s gospodskom mjerom, nije štedio ni desne ni lijeve.
– Karikaturist mora znati granice, etičke, običajne ili zakonske u kojima stvara. Danas su slobode daleko veće, gotovo da granice ne postoje. Ali jedna izreka veli: nekada nisi smio neke stvari govoriti jer su te slušali, a danas smiješ govoriti što hoćeš, ali te nitko ne sluša – objašnjava Bordo.
Od olovke do kompjutera
Osim društvene klime, u desetljećima Dovnikovićeva rada mijenjale su se i radne tehnike pa je tako od vremena u kojem su mu za bili potrebni samo papir i olovka došao do trenutka u kojem većinu posla obavlja preko kompjutora u svojoj radnoj sobi.
– Nekada smo nekoliko sati dnevno provodili u redakciji, kao u drugom domu. Samo smo dogovorene ideje realizirali kod kuće. Dan prije zaključenja lista cijelo radno vrijeme bili smo u redakciji da bismo nacrtali što je potrebno za zaključenje stranica. Potom smo zajedno odlazili u novinarsku menzu u današnjoj zgradi HND-a u Perkovčevoj ulici. U petak smo dolazili da vidimo i prodiskutiramo novi broj. Taj zajednički život bio je predivan, bili smo kao jedna obitelj. Danas, na primjer, također radim karikature za jednu redakciju, u koju navraćam jedanput godišnje, jer radove ne predajem osobno, nego ih šaljem e-mailom. Gotovo da i ne poznajem sve kolege. Tako rade svi članovi uredništva – uspoređuje Bordo, koji je zadnjih godina između ostaloga postao nezaobilazan suradnik tjednika “Novosti”, dokazujući da odlazak u zasluženu mirovinu ne mora značiti i prestanak bogate karijere.
Osluškujući brojna politička previranja kojima smo zadnjih godina svjedočili kako u Hrvatskoj, tako i na regionalnoj i globalnoj političkoj sceni, pitamo Borda koliko je naša dnevnopolitička stvarnost inspirativna za njega kao vrsnog karikaturista.
Beskonačni problemi
– Kao u svakom demokratskom društvu, probleme tražiš ili vidiš u svim slojevima društva, od predsjednika republike do susjeda u kući. Kod nas je zapravo svaki građanin i previše opterećen beskonačnim problemima društva. Osjeća da bi u svemu trebao imati svoje mišljenje. U prvom redu karikaturist, satiričar. Neki put u tome nema mjere. Zašto bih ja laik, pa bio i karikaturist, morao imati stav o tome treba li ili ne vaditi naftu u našem moru?! Za tako stručne probleme imamo brojne dobro plaćene stručnjake – pita se Dovniković.
No reći da Bordo nije upućen u društvena zbivanja jednostavno ne bi bilo točno: svojim karikaturama dokazao je da itekako ima nos za prepoznavanje društvenih anomalija te ljudski senzibilitet da ih obradi na način blizak čitateljima. Kako primjećuje kustos Veljko Krulčić: Bordo upozorava, izvrgava ruglu glupost, koja ne mora biti samo ljudska, nego i sistemska, pa i politička.
