Dok hodamo dubokom šumom Turopoljskog luga, ne čujemo ništa osim zvukova prirode i svojih koraka. Pozorno promatramo tlo jer smo u potrazi za blagom čije je postojanje u ovim krajevima za mnoge posve nevjerojatno. Najednom čujemo lavež psa, a uzbuđena Mala, mješanka labradora i vižle, ubrzano grebe po mjestu gdje ga je pronašla. “Skriven” oko pet centimetara u zemlji, crni je tartuf veličine kestena, jedan od mnogo takvih koji se mogu pronaći od Turopoljskog luga sve do Lonjskog polja. Nekoliko sekundi kasnije dolazi i njezin pseći “kolega” Floki s drugim tartufom u ustima, koji je odlučio predati vlasniku direktno u ruke.
Kilogram 1500 kuna
Ne može proći bez “uboda” taj lov na blago kad ga predvode ne jedan, već tri iskusna tartufara. Njegov domaćin, Mario Kolić iz Lekenika, toliko je dobar u svom poslu da je jedna vrsta dragocjene gljive upravo po njemu dobila i ime, Tuber Kolić. Pridonio je on i popularnosti turopoljskog tartufa u široj javnosti s obzirom na to da je donedavno njegovo postojanje bila javna tajna među lokalnim stanovništvom.
– Naši su stari prije sto godina poznavali tartufe bolje nego mi sada. Vodili su sa sobom svinje po šumama jer su primijetili da ih vole jesti i tako ih pronalazili – prepričava nam Kolić. Dodaje da tartufa u tom kraju ne samo da ima napretek, možda i više nego u Istri, već se ondje može pronaći i 15 posve novih vrsta.
– Ustvari, tartufa je toliko da ga imamo za izvoz. Često ga prodajemo zagrebačkim restoranima i ljubiteljima gljiva, a zanimljivo je da ga rado kupuju čak i u Istri. Bez problema će platiti i više od 1500 kuna, koliko košta kilogram tartufa – kaže Kolić. A ima li, pitamo, razlike između istarskog i turopoljskog?
– Da, jako velike razlike, postoje nijanse između mirisa. Nije isto pronađe li ga se kraj mora, u Buzetu ili u našem lugu. Razlika se može osjetiti i u okusu – odgovara. U potrazi za rijetkom gljivom pridružili su mu se Nikola Tarandek i Josip Horvat pa trojac zajedno ima barem 45 godina iskustva s tartufima. Koliću je prednost poznavanje terena, no ipak je Tarandeku, koji je došao iz “grada tartufa”, istarskog Buzeta, pripao prvi “ulov”.
– Ovo je lutrija. Može se dogoditi da bezuspješno tražimo četiri sata, a mogli bismo se do kraja dana kupati u tartufima – objašnjava vlasnik Male i Flokija, pasa posebno obučenih za tartufare. Bez njih, kao ni Zagija, dodaje, ne bi od tartufa mogli pronaći ni “t”. Stvar je, naime, u posebnom mirisu koji ta gljiva pušta, a psi se na njega navikavaju otkako su štenad. – Prvo psa morate naučiti da je tartuf i njima nešto fino. Dok su štenad, većina će doći do tartufa pa se okrenuti i otići dalje. Stoga najprije moraju zavoljeti taj miris, a to traži mnogo godina strpljenja i upornosti – podučava nas Istranin dok četveronošci jure malo na jednu, malo na drugu stranu u potrazi za novim plijenom.
A nakon uspješnog lova, logično je plod tog truda i iskoristiti. U turopoljskom se kraju pripremaju posebna jela s delikatesnom namirnicom u prvom planu. Turopoljski namaz, guščja juha, melenica i rolana guska samo su neki od specijaliteta koji se odlično sljubljuju s tartufom, s tim da se, objašnjava Tarandek, crni koristi za kuhanje, a bijeli riba na gotova jela. Neki velikogorički restorani, poput Mon Amija, Turopoljske pivnice i bistroa Babriga, tako ga koriste da poseban okus daju raznim rižotima, juhama, tjesteninama, odrescima... – Nekoć smo ih radili s istarskim varijantama, ali želimo u našu kuhinju uvesti lokalne namirnice pa smo ostvarili suradnju s turopoljskim tartufarima – ističe Bruno Ceronja, direktor restorana Mon Ami.
Mamac za turiste
Tartuf ima veliki potencijal da postane i novi brend, prepoznatljivi turistički proizvod Zagrebačke županije. – Ovakve su organizirane potrage za crnim blagom, pak, odlična prilika da se to i realizira, a sve je više lokalnih tartufara koji rade ture i obilaske luga. Crni tartuf može pridonijeti brendiranju Turopolja kao destinacije za uživanje u divnoj prirodi, a usto treba tu deliciju staviti na stolove naših ugostiteljskih objekata, što se također sve više radi – ističe Ivana Alilović, direktorica Turističke zajednice Zagrebačke županije.
Potrebno: svinjska pisanica, maslac, vrhnje za kuhanje, crni tartuf, češnjak, sol, bijeli papar.
Priprema: Rastopiti maslac na tavi te dodati vrhnje za kuhanje. Kad se to poveže i zakuha, dodaje se tartuf sjeckan na sitno, sol i bijeli papar. Sve to treba kuhati još nekoliko minuta. Svinjsku pisanicu (lungić) treba narezati na malo deblje medaljone, posoliti i popapriti, marinirati s malo češnjaka narezanog na listiće i ostaviti nekoliko sati. Peče ga se na roštilju s jedne i druge strane i ubacuje u umak od tartufa te sve zajedno kuha nekoliko minuta kako bi se okusi povezali. Poslužuje se toplo uz svježe naribani crni turopoljski tartuf, a kao prilog pristaju široki rezanci ili kroketi.
Potrebno: 6 jaja, 4 žlice guščje masti, 4 žlice kukuruzne krupice, 6 žlica domaćeg kiselog vrhnja, 300 ml mlijeka, sol, crni zimski tartufi.
Priprema: Melenica je jelo koje su stari Turopoljci znali pripremati za doručak ili večeru, a slična je istarskoj fritaji s tartufima. Domaće kiselo vrhnje stavlja se u duboku tavu i kuha dok ne počne žutjeti, nakon čega se dodaje guščja mast. U međuvremenu treba pomiješati mlijeko, sol i kukuruznu krupicu pa tu smjesu dodati u tavu. Potom posoliti i pustiti da kuha uz povremeno miješanje. Kad je kukuruzna krupica kuhana i dobije gustoću kajgane, naribati crne tartufe i dobro promiješati.
www.lovexx.club