Stiže poziv u samoborsku stanicu Hrvatske gorske službe spašavanja. Blagdansko je vrijeme, jedan od onih dana između Božića i Nove godine. S druge strane zabrinuti ženski glas.
– Supruga mi nema od jučer, otišao je u brdo do domara Štefa i nije se vratio. Već su ga stigle i godine, malo teže hoda, a vani je poledica, možda je pao i slomio nogu – govori u slušalicu. Nekoliko članova Gorske službe spašavanja odmah kreće u akciju. Svaka minuta na toj hladnoći mogla bi biti presudna. Logičnim bi se činilo prvo nazvati Štefa i pitati ga kada je zadnji put vidio izgubljenog supruga. Međutim, kvaka je u tome što se sporni događaj nije zbio prošle, nego jedne od zima krajem 70-ih godina prošlog stoljeća.
"Situacija Štef"
– Problem je bio što su se domari u sva četiri planinarska doma na Samoborskom gorju, dakle i na Okiću, Oštrcu, Velikom dolu i Japetiću, zvali Štef. Naravno, nijedan od domova nije imao fiksnu telefonsku liniju pa nismo mogli jednostavno nazvati i provjeriti. Na kraju smo se odlučili razdvojiti, a tog, nazovimo unesrećenog, našli smo baš u jednom od domova kako cuga sa Štefom. Cijelu noć su zaružili, jeli i pili, a onda i odspavali. Ujutro, kad smo ih našli, već su opet bili pod gasom – s lakoćom se potražne akcije iz nekih minulih vremena prisjeća danas jedan od najdugovječnijih pripadnika HGSS-a, 70-godišnji Samoborac Vladimir Novak. Gorski spašavatelj postao je kad mu je bilo 19. Prije više od pola stoljeća. Naravno, "situacija Štef" danas više nije moguća s obzirom na to koliko se, ne treba to ni isticati, tehnologija promijenila. Pitamo znači li to da onda danas ima i manje intervencija nego što ih je nekad bilo, s obzirom na mobitele, stalnu povezanost s internetom, dostupnost brojnih online vodiča, informacija, različitu planinarsku opremu...
– Nikako, danas se na godišnjoj razini odradi daleko više akcija različitih tipova nego što je to bilo nekad. Upravo je ta dostupnost jedan od razloga, jer svi uvijek mogu nazvati 112 s mobitela, bilo gdje da zapnu. Naravno, prije nekoliko desetljeća za GSS su znali rijetki, a danas na neki način svi znaju da, ako bilo gdje zapnu, mi ćemo biti tu da ih spasimo. Možda to i nije najbolje da ljudi tako olako shvaćaju brigu o svojoj sigurnosti u prirodi, zbog čega kroz različite edukacije i prvenstveno poruke koje stalno pokušavamo slati kroz medije i društvene mreže upozoravamo na to koliko je važno educirati se, informirati i odgovarajuće opremiti prije odlaska u avanturu u prirodi. To je najsigurniji način da nas ne upoznate. Ako ipak zagusti, računajte na nas – bez dlake na jeziku govori jedan od najmlađih pripadnika HGSS-a, 19-godišnji student zagrebačkog Medicinskog fakulteta Lukas Grbac Lacković. Kao liječnik jednog će dana spašavati živote s bijelom kutom na sebi, dok ih danas već spašava u prepoznatljivoj crveno-plavoj odori Hrvatske gorske službe spašavanja.
– Još uvijek sam u procesu obuke kako bi postao punopravni član, moram proći još tečajeve za spašavanje na stijenama, kao i one za spašavanje u ljetnim i zimskim uvjetima, a uz to sve trudim se usklađivati i obveze na faksu, zbog čega mislim da bi licencu mogao dobiti kroz dvije do tri godine – govori Lukas koji kaže kako za HGSS ne planira prestati volontirati niti kad počne raditi kao liječnik. Uostalom, već sad uspješno usklađuje brojne obveze, pa je tako i na razgovor s nama došao rano ujutro, prije nego što je morao odjuriti na fakultet u podne, a prije nekoliko tjedana odazvao se sudjelovati u potražnoj akciji za izgubljenim planinarom na Medvednici, iako je poruka došla u 22 sata.
Član postao 1978. godine
– Drugi dan sam u 7 ujutro putovao u Sloveniju, gdje sam išao na skijanje i planinarenje, a u potražnoj akciji sam sudjelovao do 3 ujutro sve dok nismo pronašli osobu, ali nisam ja tu iznimka, takvi su svi u HGSS-u. Nema druge, jer ili si takav ili nisi gorski spašavatelj – ističe, a da je doista tako, potvrđuje i njegov iskusniji kolega Vladimir Novak. On je danas u mirovini, ali ne miruje jer i dalje redovito sudjeluje u intervencijama i akcijama te gotovo svakog tjedna planinari.
– Tako imam više slobodnog vremena za angažman u stanici Samobor, gdje se brinem o opremi, prostoru stanice, nekim administrativnim poslovima i slično. I dok sam radio nisu bile rijetke situacije u kojima bih odlazio s posla ako je hitno trebalo u neku akciju, takav je bio dogovor s poslodavcima – ističe Novak koji je osnovnu obuku prošao još 1971. godine. Punopravnim članom postao je 1978. i od tada je vodio i koordinirao brojnim akcijama, a iako se nagledao mnogo toga lijepoga, jer spasio je na desetke života, bilo je i tragičnih događaja koji se zauvijek urežu u pamćenje.
– Na kraju svake akcije odrađujemo obaveznu analizu u kojoj prolazimo kroz sve dobre i eventualne loše stvari koje smo napravili, tako da u apsolutno svakoj akciji čovjek nauči i nešto novo. Uvijek i međusobno razgovaramo i pružamo si podršku, jednako kao što će ti obitelj biti podrška u dobru i zlu, tako se i mi odnosimo jedni prema drugima, jer HGSS je doista jedna velika obitelj u kojoj ima i, mislim ovo pozitivno, luđaka koji će otrčati u akciju spašavanja i s vlastite svadbe – zaključuje Novak, jedan od članova te obitelji koja broji nešto više od tisuću članova.
Puno pozdrava dragom Dadi, mladom pripravniku zelimo uspjesan zavrsetak obuke, a obojici sto manje akcija!