Najveći im je problem pronaći cipele jer nose brojeve i do 45 pa za njima idu u potragu i izvan zemlje. Mogu nositi štikle, ali kad obuju tenisice, tek tada su na svojemu. Navečer “rasturaju” na terenu, a preko dana su mame, supruge, uspješne poduzetnice, arhitektice, liječnice, agentice za nekretnine... Riječ je o košarkašicama okupljenima u neprofitnoj udruzi Veteranke Zagreb koja postoji od 1989., a trenutačno ima 30 članica, od kojih je najmlađoj 35 godina, a najstarijoj 67.
Podrške uvijek nedostaje
Sudjelovale su na natjecanjima po cijelom svijetu, ostvarile brojne uspjehe, a uvijek se rado prisjećaju onih u Grčkoj, Italiji, Njemačkoj, SAD-u, Srbiji, Sloveniji... Osvojile su sve medalje, pa čak i jednu zelenu, koju su im u Toskani dodijelili za četvrto mjesto. Jedan od nedavnih napredaka im je sponzorstvo Olimpijskog odbora koje su dobile zahvaljujući konstantnom djelovanju i brojnim aktivnostima, a to potvrđuje i 69 pehara koje imaju u svojoj kolekciji. Velik je to uspjeh jer, kako kažu, podrške u ženskim sportovima, posebice u veteranskima, kronično nedostaje.
– Idemo korak po korak. Ekipa je super pa svojom energijom postižemo dobe rezultate. Najvažnije je sudjelovati, ali svako je natjecanje također prilika da budemo zajedno. Košarka nam je način da zaboravimo na probleme iz “realnog” života, da se opustimo, istrčimo i maknemo od svakodnevnog sivila – objašnjava članica Ana-Marija Ćosić.
Okupljaju se dvaput tjedno na sat i pol na treninzima u dvorani Kineziološkog fakulteta, a razloga za druženje izvan terena, kažu, uvijek imaju.
– Jedna postane baka pa druga promijeni posao. Nekad i trebamo razlog za slavlje – ističe predsjednica udruge Inga Lozić.
Svaka tri mjeseca, pak, okupljaju se na rođendanskom tulumu suigračica koje u tom razdoblju slave. Starenja se ne boje jer se protiv toga bore sportom i zdravim životom, a na njima se i ne vide godine.
Košarka nekad i danas
– Vrijeme donesi svoje, ali s obzirom na sve, imamo malo ozljeda. Većinom su to uganuća i modrice, ništa ozbiljnije. Srećom, dvije su igračice i doktorice koje su ujedno i naš tim za spašavanje – objašnjava Inga Lozić.
Jedna od njih je Vanja Petrović koja je cijeli život radila kao liječnica zagrebačke hitne pomoći u Heinzlovoj. Sada ima 67 godina, a u Veterankama je gotovo cijeli život.
– Svi su se izmijenili, od svoje sam generacije ostala samo ja. Nekada sam igrala s Ružicom Meglaj Rimac, a vremena su bila drugačija. Danas cure mogu puno dulje igrati, a nekad im je karijera završavala u dvadesetima – kaže umirovljena liječnica.
Njezine je cure iz tima, dodaje, pomlađuju, a sve ih zajedno povezuje velika ljubav prema košarci.
