Lako je biti zagrebački vatrogasac – kad je preksinoć, nakon točno 58 sati i 12 minuta borbe s posljedicama potresa, zapovjednik Javne vatrogasne postrojbe grada Zagreba Siniša Jembrih “povukao ručnu”, zaključio je da bolje ekipe od njegove jednostavno nema. Više od 450 su intervencija odradili vatrogasci koji čuvaju metropolu, a dobar dio njih dok se tlo Zagreba još uvijek treslo jer na prvu su izišli samo dvije minute nakon što je glavni grad pogodilo 5,5 po Richteru.
Mirno i bez panike
Radili su svi, kaže Jembrih, i to ponosno, a na pitanje treba li im zamjena, odgovarali s “ako je rat, rat je za sve”. Punih 39 sati odradila je, tako, smjena koja je iz vatrogasne postaje Centar u Savskoj prva krenula u pomoć gradu, a jučer smo ih u njihovoj “bazi” posjetili i mi. Mirovanja nije bilo jer u šezdeset su minuta dvaput morali na teren, a u 13 su sati i postrojavanjem te sirenama odali počast kolegi koji je preminuo. Na sprovod nisu mogli i zbog toga im je žao, ali mjere Nacionalnog stožera za civilnu zaštitu poštuju pa, osim što nose maske, dezinficiraju i svu svoju opremu. Da sve bude kako treba, pazili su i na intervencijama nakon potresa, na koje su prvi među prvima krenuli zapovjednik postaje Kristijan Tomašek i voditelj smjene Dražen Pavlić.
– Mi smo radili svoju smjenu od 24 sata i taman pred njezin kraj, dogodio se potres. U tom smo trenutku brzo svi izišli iz postaje i iz nje izvukli svu opremu i vozila jer smo zaključili da bi moglo doći do urušavanja. U minuti je kompletan vozni park bio na dvorištu, a onda se oglasio prvi alarm. Znali smo da sad sve kreće, ali dečki su svi odlično reagirali, bez ikakve panike – govori nam Kristijan Tomašek, zapovjednik postaje Centar, dok njegov kolega, voditelj smjene Dražen Pavlić dodaje da je prva dojava bila o požaru krovišta bolnice u Petrovoj.
Krenuli su onamo, a na tom su putu nastale i prve snimke porušenog grada, koje je “uhvatio” upravo Pavlić.
– Inače nikada ne snimam ništa, a niti fotografiram jer imam drugog posla. U tom sam trenutku bio suvozač i kad sam vidio što se događa po gradu, a tad još nismo znali gotovo ništa, odlučio sam snimiti. Nisam, doduše, do samog dolaska do bolnice jer sam se jednostavno morao pripremiti za intervenciju – kazuje Dražen Pavlić, čija je uspomena iz prvih trenutaka potresa uglavnom adrenalin. A držao je on vatrogasce dugo.
– Kad je stigla noć i sve se već pomalo smirilo, shvatio sam da je prošlo 39 sati otkako sam stigao u smjenu – govori Kristijan Tomašek, a mi pitamo kako je izgledao dolazak u Petrovu.
– Otišli smo u podrum jer su nam u bolnici rekli da je propalo dizalo, a nisu znali je li netko bio u njemu. Provjeravali smo četiri okna, koliko ih ondje ima, i u tom se trenutku dogodio onaj drugi potres – prisjeća se Dražen Pavlić, koji je s kolegama odmah izišao iz bolnice. Na stražnja vrata.
Stalno na oprezu
– Dvorište ispred bolnice bilo je puno pacijenata, majki s djecom, rodilja, nismo se željeli onuda vraćati. Da ne stvaramo strah, a i gužvu – govore vatrogasci, koji su čitavo vrijeme na umu imali i mjeru socijalne distance te se trudili po njoj i postupati. Kako kažu, potres kao potres napravio je svoje i rad poslije njega bio bi laganiji da nije virusa.
– Morate stalno paziti jeste li dovoljno udaljeni, a opet dovoljno blizu da možete pomoći – kažu momci iz Savske pa nedjelju jednostavno opisuju kao totalno “ludi dan”. S intervencijama, kažu, ne staju ni danas.
– Nije sve dovršeno, još rješavamo situacije s dimnjacima, krovištima, fasadama – govore vatrogasci, pa dodaju da će se Zagreb još dugo boriti s posljedicama tragedije. Ono što u Javnoj vatrogasnoj postrojbi još ističu jest pomoć kolega koji su im stigli iz drugih gradova, kao i brzi angažman kolega iz dobrovoljnih vatrogasnih društva, koji su se posebno angažirali oko samog epicentra.
Divni ljudi, hrabri i plemeniti.