Potkraj ove godine, kada Zagreb opet poprimi nostalgično-romantični blagdanski ugođaj, svim onim već dobro znanim mjestima koja u takvoj prigodi valja obići moći će se dodati još jedno, i to specifično.
Mogli bismo onda poći u obilazak Muzeja pisaćeg pribora koji bi se upravo negdje u to vrijeme trebao otvoriti i podsjetiti nas kako se i čime nekada pisalo. A inicijativu za otvaranje takvog muzeja pokrenula je gospođa Vlasta Keranović koja za tu ideju ima takav razlog da nam jedino preostaje – diviti se. Naime, gospođa Keranović vlasnica je najstarijeg i danas jedinog servisa nalivpera u Europi. A taj se servis, točnije 77 godina stara “peroklinika za izradu, popravak, servisiranje pribora za pisanje i nalivpera te graviranje natpisa”, kako starisnkim stilom piše na staroj metalnoj oglasnoj ploči ponad ulaza, nalazi usred Zagreba, na Trgu bana Josipa Jelačića 15.
Zbirka bi bila dar Zagrebu
– Trenutačno razgovaram s gradonačelnikom o prostoru za muzej koji bi mogao imati 250 eksponata: nalivpera, tehničkih i običnih olovaka, tintarnica, bugačica, držala, pera, kutijica... Svi su ti eksponati u mojem vlasništvu, a otvaranjem muzeja cijelu bih tu zbirku ostavila gradu Zagrebu. Bit će to prilika da svi vide i prvo nalivpero koje je naš Slavoljub Penkala patentirao 1907., nakon čega ga je i nadogradio klipsom za džep kako tinta ne bi curila i prljala odjeću. Sve se to nalazi u originalnoj kutijici – skromno, ali ponosno otkriva nam gospođa Keranović u svom omanjem radnom prostoru koji bi vas odmah mogao nadahnuti na pisanje, ono tako lijepo i drago starinsko pisanje rukom. Kako bi se tom ljudskom umijeću iz kojeg se može iščitati puno toga o onome tko vlastoručno nešto napiše, vratilo poštovanje, naša sugovornica planira održavati i radionice te predavanja o potrebi pisanja rukom jer, kako reče, današnje mlađe generacije ne znaju pročitati ni vlastiti rukopis. Da bi se u ovdašnje tehnološko doba izbjeglo izumiranje ili zakržljavanje sposobnosti da finom motorikom ruke i prstiju nešto napišemo, i postoje kutci nemjerljive draži kao što je i ova jedina preostala europska peroklinika. Kada u nju uđete, uz vlasnicu i vrsnu majstoricu koja će vas uputiti u neke tajne svoga zanata dočekat će vas i poučna povijesna priča.
– Moj svekar Fehim Keranović, koji je radio u tvornicama “Penkala” i “Pelikan”, osnovao je 1941. tvrtku Peroklinika te pokrenuo obrt za popravak nalivpera koji je od 1946. na ovoj lokaciji, na Trgu bana Jelačića 15. Nakon II. svjetskog rata u Zagrebu su bila 22 obrtnika koji su se bavili popravcima nalivpera, no danas smo od svih njih, kao jedini i najstariji servis nalivpera u Europi, ostali samo mi. Obrt 1980. preuzima moj suprug Boško, a nakon njegove smrti 2014. to činim ja. Od mene će ga vjerojatno preuzeti sin Goran, inače arheolog-muzeolog, a i unučica Janja već sad pokazuje interes za to. Znate, ima u Europi prodavaonica koje primaju oštećena nalivpera i šalju ih u tvornice na popravak, no kako ja imam starih dijelova koje nikada nismo htjeli baciti, sada sam ostala jedina koja sama popravlja nalivpera. I od te 2014. popravila sam 560 nalivpera, dok ih je u proteklih 77 godina, od kada obrt postoji, popravljeno na tisuće. Najčešće se radi o oštećenjima pera, iskrive se ili puknu, pa o dotrajaloj mehanici ili o puknuću cijelog tijela nalivpera. Uglavnom, svaki dan netko nešto donese na popravak – kazuje nam majstorica od nalivpera iznenađujući nas posljednjom rečenicom. Iskreno, mislili smo da ona uglavnom samuje u svojoj maloj radionici, i tek se tu i tamo veselo obraduje kojem došljaku. Da smo bili u krivu uvjerili smo se na licu mjesta. Naime, u sat i pol koliko smo s njom proveli u ugodnom razgovoru i razgledanju, u njezin je majstorski kutak ušlo i pomoć zatražilo pet namjernika. Jedan od njih bio je i magistar Stjepan Bulimbašić koji se i danas služi sa svojih pet-šest nalivpera, a sve ih, kada zatreba, donosi popravljati gospođi Vlasti.
– Mnogi se iznenade kada čuju da još uopće postoji servis za nalivpera, ali nalivpera i danas žive. Ona su nekada bila znak kulture pisanja i statusni simbol, no to su i danas. Svjedoče tome i ljudi koji mi dolaze iz raznih dijelova Europe kako bih popravila njihova nalivpera. Čak u tvornicama Pelikan i Mont Blanc nude našu adresu kada je potreban popravak. Ovisno o oštećenju, da bi se nalivpero vratilo u funkciju, potrebno je nekoliko dana. Samo čišćenje traje dva dana, a onda još toliko treba za popravak – spretno rastavljajući pred nama jedno od starinskih nalivpera objašnjava nam i pokazuje gospođa Keranović čiji je obrt Ministarstvo kulture 2015. zaštitilo kao nematerijalnu kulturnu baštinu.
I dok sa zanimanjem upijamo i bilježimo svaku riječ, naša sugovornica iz nekoliko pretinaca vadi malo već požutjele kartonske kutijice s prepoznatljivim Penkalinim natpisom te nekoliko predivnih, skupocjenijih drvenih kutijica ispoliranih do visokog sjaja.
– Ovo je prva tehnička olovka na svijetu koju je Penkala patentirao 1906. u Budimpešti, a moj muž je 1990. to patentirao kao intelektualno vlasništvo za proizvodnju suvenira. I ta je olovka potpuno identična originalu, samo smo joj dodali broj. Do sada smo ih prodali 22 tisuće. Kada netko kupi takvu olovku onda je ona numerirana, ima certifikat, koji izdajemo na 24 jezika, i nalazi se u kutijici, koja je također replika originala. A ove ekskluzivne i fine, ručno rađene i lakirane drvene kutijice od velebitskog javora s hrvatskim grbom radili smo za predsjednika Franju Tuđmana koji je suvenir-penkale u njima poklanjao svjetskim državnicima pri primanju Hrvatske u Ujedinjene narode. Izradili smo sto takvih kutijica. Druga verzija iste kutijice, samo od drveta divlje trešnje, oraha ili kruške, rađena je i za Sabor. Ona uz grb na sebi ima ugravirano pročelje zgrade Sabora. Tu je pak i jedan dar mojem suprugu koji mu je 2009. dao naš poznati moreplovac Joža Horvat jer mu je moj suprug održavao pisaći pribor. Horvat mu je, uz popratno krasopisom napisano pismo, darovao zlatno nalivpero plave boje s kineskim lakom francuske marke Dupont – pokazuje nam naša sugovornica domećući veselo kako je primijetila da su mlađi ljudi, čak srednjoškolci i studenti, počeli skupljati nalivpera postajući tako kolekcionari. Sve češće se događa, kaže, da mladi počnu po kućama, stolovima, ladicama i tavanima tražiti nalivpera svojih predaka pa ih onda donose njoj na popravak i čišćenje.
Nalivpera ostaju u obitelji
– A ima i djedova koji dođu i zamole me da njihovim starim, zlatnim nalivperima vratim nekadašnji sjaj kako bi ih, kao vrijedan dar za maturu ili fakultetsku diplomu, mogli darovati unucima i unukama. Time nastoje da nalivpera ostanu u obitelji kao ostavština koja se prenosi iz generacije u generaciju – kaže nasmiješena gospođa Keranović koja je kraj našeg razgovora začinila pričom o tinti i njezinim bojama, istodobno popravivši naočale na licu sa dva prsta, oba na vrhovima zamazana tamnom tintom:
– Da, da, nije bilo svejedno kakvom tintom pišete jer je svaka boja tine imala različitu namjenu i pismu je davala posebno značenje. Tako se ljubičasta tinta koristila za ljubavna pisma. Crna se tinta rabila za pisanje crkvenih i matičnih knjiga, crvenom su profesori ispravljali zadaće i testove, a plava je bila univerzalna.
Pogledajte rotor za 280 milijuna kuna u Zagrebu:
