Zagreb je najljepši u kolovozu. Tako barem kažu. Bez prometnog kaosa, gužvi, bez ljudi koji se sudaraju dok žure ulicama, zbog tišine u parkovima, zbog jednostavne usporenosti kojom prazan grad živi...
Kad sunce upeče i težak zrak pritisne, grad živi nekim drugim životom – samačkim, opustjelim, pretihim. Čine li grad gradom njegove ulice, parkovi, trgovi, spomenici ili grad ipak čine njegovi ljudi? Krije li se odgovor u jutru i prvoj kavi na terasi omiljenog kafića? U onom jutru kad zasjednemo sami u praznom kafiću ili onom jutru kad pozdravljamo znana nam lica?
Svakome po volji. Ipak tko bi od nas volio život u praznome gradu?
Bio bi jos i ljepsi da nema toliko sirotinje koja prekapa po kontejnerima