Nije Berlinski zid, nema veze s ideologijom niti grad dijeli na dva dijela, ali svejedno mu prijeti rušenje.
Prepoznatljiv je dio Branimirove ulice, iscrtani radovi na njemu vizualni su identitet kvarta, a cijela ulica zbog zida koji odvaja željezničku prugu od glavne prometnice, kao prva planski iscrtana, platforma je nove umjetnosti.
Umjetnici su zid prvi put legalno “okupirali” 1987. u povodu Univerzijade, a potom i 1999. u akciji suzbijanja zloporabe droga. Grafiterski je to raj i odmor za oči svih prolaznika, namjernih i slučajnih.
I dok se raspravlja o rušenju zida, zbog njegove dotrajalosti (posljednji je put uređen 2010.), sudbina budućeg, novoizgrađenog zida u Branimirovoj ulici, barem se tako svi nadamo, neće se mijenjati – poslužit će kao platno uličnim umjetnicima. Onima koji zidove pretvaraju u vječni postav uz koji su se svi Zagrepčani barem jednom prošetali. Onaj po kojem se poznaje Branimirova, cijeli kvart i na kojem stasaju nove, još uspješnije generacije grafitera umjetnika.
>>Subotnja svitanja pršte mladošću
Ta betonska ograda je ruglo grada. Ne vidim kako bi se to moglo iskoristiti, sa jedne strane prometna ulica a sa druge hrpa pošaranog betona. Ono lijepo se to navezuje na one vandalske grafite po zgradama kod Botaničkog vrta, alii samo po sebi nagrđuje okoliš i zato to treba porušiti zajedno sa onim HŽ ruglom i lijepo izgraditi jedan koristan prostor i za građane i za turiste.