Ruka u ruci. Čvrst stisak.
Vidim, jer hodam iza njih. To mora da je, za svakog slučajnog prolaznika koji prođe pored njih, ljubav. Sigurna, pouzdana i potpomognuta. Pa drži joj ruku.
Za razliku od ruku što se klatare na tijelu one koja korača nekoliko koraka iza para. Prazne su. Tek povremeno "love" zrak jer se noge proklizuju na mokrom lišću što je napadalo po kockama na Strossmayerovu šetalištu. Ili se spotiču o razasute kocke.
Strossmayerovo šetalište vapi za uređenjem – pomišlja dok hoda nekoliko koraka iza para... Zapravo, ne vapi to šetalište ni za čim. Bolje je da ga ne diraju – ni strojevi, ni radnici, ni političari, NITKO... Netko će ga uništiti pod izlikom modernog, sterilnog trenda uz neizostavan detalj – nekakve granit-ploče.
GARANT.
Ususret paru, a i njoj što korača iza njih, hoda neki drugi prolaznik... Dug mu kaput umalo dodiruje mokro šetalište – čini se da mu tako raskopčanom ne smeta ni vjetar što ovima udara u leđa, a njemu u lice. Letimičan pogled na par pa na nju.
– Samoća? – kao da mu u očima čita neizgovoreno pitanje ona što korača sama.
"Kako prozirno. Prije svega površno. Kao i ovo šetalište." Neizgovoreni je to odgovor na neizgovoreno pitanje za kratke šetnje na najpoznatijoj romantičnoj promenadi Gornjeg grada.
Samo zato što je ruka prazna pa izložena jačim udarima vjetra – samo zato ostavlja prostor za zaključke o samoći?...
Zar prazne ruke ne znaju što je ljubav?
Na zavaravaj se... jer... prazna ruka zapravo je uvijek ruka u imaginarnoj ruci. A takve ruke one najviše vole. Samo one znaju najsigurnije držati ono što rijetki vide...
I nije to samoća, nema to veze s njom... To je ono nešto drugo, nešto što istodobno nosi i prošlost i sadašnjost i budućnost. Sve u jednoj ruci. Tamo na najpoznatijoj romantičnoj promenadi Gornjeg grada... negdje u jesen!!!
>> "Nađemo se na polovici Zakmardijevih..."
