Nakon dvadeset godina edukacije i 120.000 polaznika visokog učilišta i otvorenog učilišta Algebra od danas nastupa kao integrirana obrazovna institucija, s novim vizualnim identitetom. Programi visokog obrazovanja i obrazovanja odraslih nastavljaju se provoditi u više od 15 gradova diljem Hrvatske. A mi smo o njihovu putu razgovarali s osnivačima Tomislavom Dominkovićem, predsjednikom uprave, Mislavom Balkovićem, članom uprave i dekanom Visokog učilišta Algebra, i Hrvojem Balenom, članom uprave Algebre.
Algebra slavi 20 godina rada, koliko ste za to vrijeme uistinu narasli?
Dominković: Prije 20 godina, kada smo krenuli s Algebrom, krenuli smo od čiste nule. Imali smo samo hrabrost, entuzijazam, ponešto znanja i dobre radne navike. Jedva smo skucali novac za četiri računala, a prvu učionicu napravili smo od Mislavove sobe u bakinu stanu. Nakon godinu i pol već smo imali 25 računala u dvije učionice u prostoru koji smo unajmljivali. Nastavili smo tim tempom i nakon 20 godina imamo stotinjak učionica, više od 1100 računala na kojima radimo edukaciju plus računala 110 zaposlenika uz gomilu ostale mrežne i sistemske infrastrukture. S oko 500 stalnih suradnika koji su većinom predavači odradimo godišnje edukaciju za 15.000 ljudi. Imamo 800 studenata na pet godina studija upisanih na četiri različita preddiplomska i diplomska smjera.
Podsjetite nas malo kako je to bilo u početku, koliko je u prvoj generaciji bilo edukatora/profesora, učenika/studenta, a koliko ih je sada?
Dominković: Prvi predavači bila smo upravo nas trojica. Odnosno, ja sam prva predavačka iskustva stekao u jednoj školi stranih jezika koja je počela nuditi i tečajeve za informatičko opismenjavanje. To iskustvo zapravo je pomoglo da prepoznamo potencijal posla iako bih lagao da kažem da smo već tada znali da ćemo napraviti ovako nešto. To je tada bio samo način da zaradimo za studentski džeparac, no brzo smo prepoznali ogroman potencijal u informatičkoj edukaciji jer smo bili svjesni da se digitalna tehnologija ubrzano razvija i zauzima sve pore života i sve grane gospodarstva. Sjećam se prvog tečaja, ja sam predavao, imali smo četiri plaćena polaznika, Hrvoje je slušao, kao i moja mama. Malo me bilo sram obraćati joj se s “mama” pa sam ju zvao “gospođa Dominković”. Već nakon godine dana, osim nas trojice, tu je bilo još desetak drugih kolega, uglavnom naših prijatelja koji su kod nas držali edukaciju. Danas kada me ljudi pitaju držim li ja nastavu, samo se nasmijem. Jer, upravljati sustavom koji godišnje educira 15.000 pojedinaca i konstantno raste stopom od 20% zahtijeva puno više od punog radnog vremena!
Budući da ste na tržištu, koliko je vremena bilo potrebno da, s obzirom na ulaganja, dođete do nule, odnosno koliko ste uložili, a gdje ste sada?
Dominković: S obzirom na to da je naše početno financijsko ulaganje bilo svega 20 tisuća kuna, koliko je bilo potrebno da se registrira d.o.o., mi smo sami novac brzo vratili. Puno veće ulaganje bilo je našeg vremena, kojeg smo sva sreća u to vrijeme imali gotovo neograničeno. Bili smo na kraju studija, roditelji su nam osiguravali krov nad glavom, nismo imali obiteljske obveze i mogli smo raditi dan i noć. I bili smo skromni, nismo puno tražili za sebe te smo većinu novca investirali. I tako je i danas. U ljude, obrazovanje, nove projekte i infrastrukturu investiramo svake godine i do 10 puta više nego što se vlasnicima isplati dobiti.
Obrazovni sustavi u svijetu ne gledaju baš blagonaklono na promjene, dok ste vi, uz svoj redovni posao, angažirani oko adresiranja globalnog problema nedostatka digitalnih stručnjaka, zbog kojeg pati ekonomija. Koliko ste “izbacili” radno-sposobnih digitalaca i STEM-ovaca?
Balen: Mogu to pokušati ovako formulirati – od iduće godine će sa studija računalstva, multimedije i digitalnog marketinga izlaziti otprilike 200 diplomiranih inženjera i digitalnih stručnjaka. Iz jednosemestralnih programa cjeloživotnog obrazovanja i certifikacijskih seminara za digitalne tehnologije godišnje izađe još barem 1500 digitalaca. Vesele me dolasci na konferencije koje se bave područjem digitalnog marketinga, informacijskih tehnologija, poduzetništvom i razvojem poslovanja, jer tamo uvijek sretnem desetke naših alumnija i bivših polaznika u svojstvu sudionika, a sve češće i predavača. Lijepo je vidjeti na jednom mjestu i popis kompanija u kojima rade naši bivši studenti i polaznici – Google, Amazon, Microsoft, IBM, Intel, Ericsson, Siemens… Od domaćih kompanija tu su Span, Five, Rimac automobili, Infinum, Hrvatski telekom, Combis, IN2, VIPnet, Infobip...
Koliko ste se mijenjali s obzirom na programe i ciljeve? Koliko ste novih predmeta i stručnih tečajeva osmislili?
Balen: Mislim da smo mi zapravo školski primjer organizacije koja je rano prepoznavala prilike koje donosi tehnološki razvoj i njihov utjecaj na poslovanje te smo prema tome prilagođavali daljnje korake, ali i strategije. Krajem devedesetih godina inspirirala nas je ubrzana informatizacija poslovnih procesa i ozbiljnija implementacija interneta u poslovanje. Početkom dvijetisućitih pogurao nas je rast pristupačne serverske infrastrukture, razvoj weba i developerskih alata. Nakon toga smo iskoristili početak pristupnih pregovora i prve fondove EU, a početkom ovog desetljeća iskoristili smo činjenicu da su se IT budžeti počeli prelijevati u marketinške budžete. Vrijeme u kojem živimo obilježeno je brigom za digitalnu budućnost djece, ali i neophodnom promjenom poslovnih lidera čiju opstojnost ugrožava digitalna transformacija i disrupcija tradicionalnih poslovnih modela.
U svakom od opisanih trenutaka išli smo korak ispred svih i prepoznavali kako taktički i izvedbeno ponuditi obrazovanja, ali i neka rješenja koja ljudima i organizacijama daju trajnu vrijednost i buduću konkurentsku prednost. I rekao bih da smo do sada bili uspješni u tome!
Jeste li ispunili svoju dugoročnu strategiju, odnosno koji su vam novi ciljevi i koliko ih daleko postavljate?
Balković: Naša je strategija u prvih desetak godina poslovanja zapravo sezala samo koju godinu unaprijed jer je dobar dio njenih ciljeva bio ostvariv u kratkom ili srednjem roku, a rijetko smo u to vrijeme bili spremni zapisati ciljeve za koje nismo bili sigurni da ih možemo ostvariti. Prvi takav “neostvariv” cilj, pokretanje visokoškolskog obrazovanja, promijenio je način našeg strateškog pomišljanja i zapravo nas je natjerao da fokus pomaknemo četiri do pet godina unaprijed.
U našoj aktualnoj razvojnoj strategiji imamo mnoge “neostvarive” ciljeve jer smo otvaranjem prema svijetu i spoznajom što izvrsno obrazovanje može u biti osvijestili koliki je još put razvoja pred nama. Usudio bih se reći da je jedina konstanta koja nas je uvijek pokretala naprijed u ovih dvadeset godina i zapravo razlog našeg postojanja bila vjera kako Hrvatskoj treba ustanova koja uistinu omogućuje stjecanje izvrsnih znanja i vještina te izgradnju globalno konkurentnih karijera u digitalnim tehnologijama za domaće i međunarodne polaznike i studente. Tu misiju nastojimo ispuniti već dvadeset godina i ne mislimo stati jer vjerujemo da nam svaki novi dan donosi priliku za novi razvoj. Na korist ustanovi, njenim polaznicima, studentima i društvu. Nadam se na ponos obrazovnom sustavu Republike Hrvatske.
Dominković: U ovih 20 godina već smo nekoliko puta ostvarili postavljene strateške ciljeve. Ali svaki put kada se popnemo na to brdo vidimo neki drugi, još viši vrh, koji nas izaziva da ga osvojimo. Jednostavno smo neumorni jer uživamo u ovome što radimo i to nas ispunjava. Nije uopće stvar novca i što si s njim možemo priuštiti, već je stvar izazova i ispunjenja koje doživiš kad nešto postigneš. Naši ciljevi uglavnom su dostižni u dvije-tri godine. Ali ih prilagođavamo i postavljamo nove svake godine. Sada nam je najveći cilj privući strane studente i postati međunarodno prepoznata visokoškolska institucija.
Balen: Jedan od naših glavnih ciljeva za sljedećih nekoliko godina jest dovršiti započetu reorganizaciju poslovanja, a u tom smislu i rebrendiranje. Integrirana organizacija koju smo izgradili u proteklih nekoliko godina i naši sustavi koji to prate su po mnogo čemu jedinstveni u ovom dijelu svijeta i bit će nam jedan od najvećih fokusa u idućem razdoblju. Uz to će se, naravno, razvijati i nova poslovna područja i vertikale te dodatno unapređivati sustavi osiguravanja kvalitete na svim područjima kojima se bavimo.
Što je po vama trenutačno gorući problem u sustavu obrazovanja?
Balković: Prateći rezultate našeg obrazovanja, od PISA-e do, primjerice, najnovijeg IMD-ova svjetskog izvještaja o razvoju talenata ili pak različite usporedne liste kvalitete visokog obrazovanja, pronaći ćete Hrvatsku uglavnom na nezavidnim pozicijama u odnosu na države s kojima bismo se željeli uspoređivati. Slično je i s brzinom razvoja pojedinih ključnih zakonskih i strateških rješenja u obrazovanju gdje obično imamo kretanje slično tangu, dva koraka naprijed, jedan ili dva nazad…
Ako s druge strane promatrate koliko javnog novca Hrvatska ulaže u svoje obrazovanje, tu smo već neko vrijeme blizu prosjeka EU u odnosu na naš BDP i kvalitetu života. Razlog takve neusklađenosti rezultata i ulaganja leži u manjku svijesti svih društvenih grupa koliko je konkurentno obrazovanje zaista važno za kvalitetu života kojom ćemo svi sutra živjeti i posljedično potpunom manjku odgovornosti političke elite da se u Hrvatskoj razvija konkurentno obrazovanje kroz razvoj ustanova koje se zaista svakim danom bore za vlastiti razvoj. To najbolje možete vidjeti analizirajući sustav upravljanja i način financiranja državnih obrazovnih ustanova, u kojima se školuje od 95% do 99% ukupnog broja učenika i studenata, ovisno o obrazovnoj razini. Njime pak i danas dominiraju načela poput uravnilovke, manjka stvarne kompeticije i manjka veze financiranja i ostvarenih rezultata, sve prokušani modeli iz vremena socijalizma koji osiguravaju ostanak na gotovo istim pozicijama, neovisno o novcu koji se u sustav ubacuje.
U kakvim ste odnosima s akademskom zajednicom, kakav je suživot i suradnja, odnosno kakva je razlika između vaših profesora i onih koji djeluju unutar “državnog” sustava?
Balković: Algebra zaista, koliko god može, živi svoju misiju i pokušava pomoći razvoju cjelokupnog sustava obrazovanja. Tu već godinama zajedno s agencijama za strukovno obrazovanje te odgoj i obrazovanje pomažemo kroz besplatno školovanje nastavnika u području digitalnih tehnologija. Kroz projekt EU pokrenuli smo i pomogli provesti razvoj novog programa – tehničar za računalstvo za srednje strukovne škole, sve kako bismo DOS i turpijanje zamijenili snažnom bazom znanja u području računalnih mreža, operacijskih sustava, baza podataka ili mobilnog programiranja. Od ove školske godine taj je nastavni program postao službeni u svim strukovnim školama i povećao je interes mladih za karijere u računalstvu i STEM-u.
S pojedinim sveučilištima surađujemo kroz međunarodne razvojne i istraživačke projekte, a ja sam osobno dosta aktivan u razvoju obrazovnih politika, kvalifikacijskog okvira i sustava osiguravanja kvalitete, gdje usko surađujem s kolegama iz velikog broja državnih i privatnih ustanova kroz HUP ili Vijeće veleučilišta i visokih škola. Sjajnih i intrinzično motiviranih ljudi koji žive kako bi studentima pomogli u izgradnji znanja i karijera ima svuda. Budući da je njihovo privlačenje, zadržavanje i daljnji razvoj u srži našeg sustava vrijednosti, usuđujem se vjerovati da ćete ih kod nas češće naći.
Kako ocjenjujete napore nadležnog ministarstva i što biste im sugerirali?
Balković: Aktivno se bavim obrazovnim politikama već desetak godina, radio sam na raznim strateškim dokumentima i bio sam, ili sam trenutačno, član raznih nacionalnih savjetodavnih vijeća i tijela u obrazovanju. Govoreći iz tog iskustva, moram snažno pohvaliti trenutačne napore i aktivnosti ministarstva jer do sada nisam imao priliku vidjeti toliko jasnu viziju promjena i svijest o brojnim elementima sustava koje bi valjalo unaprijediti. Drago mi je što u Ministarstvu vidim tim ljudi koji stvarno želi napraviti pozitivnu promjenu, ne samo provesti mandat i ne dirajući u status quo dopuniti vlastiti životopis, bez da se bilo kome “zamjeri”.
Ključna sugestija koju mogu dati vezana je uz potrebu osvješćivanja slabe održivosti rezultata prošlih razvojnih promjena jer prečesto smo doživljavali promjene smjera i čak miniranje napora koji su izgrađeni u prošlom mandatu. Vjerujem da je bolja održivost strateškog smjera moguća jedino svjesnim naporom onih koji danas imaju snagu kadrovirati i koji mogu bez jasnih kriterija postavljati ljude po vlastitom izboru u razna ključna strateška tijela, da takvu mogućnost sebi i onima koji dolaze ukinu promjenama zakonskih rješenja. Hrvatska će imati bolju i uravnoteženiju razvojnu perspektivu ako se ojača uloga takvim tijelima, ali tek nakon što se mjesta u njima uravnoteženo rasporede dionicima. Primjerice, mislite li da bismo danas uopće govorili o neusklađenosti obrazovanja i gospodarstva kada bi u tijelima koje promišljaju politiku razvoja obrazovanja umjesto desetak posto poslodavci i sindikati imali pola članova?
Kada se radi o nedostatku radne snage, što je s adekvatnim edukatorima, odnosno profesorima? Kako rješavate vlastite potrebe?
Balen: Ovaj problem zaista je jako izražen, a kad tome dodamo i činjenicu da se naša područja razvijaju sama po sebi iznimno brzo, jasno je koliko moramo brže “trčati” od drugih. Zato nastojimo u nastavne procese, uz naše predavače, mentore, voditelje programa, katedri i studija uključivati što više kvalitetnih ljudi iz gospodarstva. Da bismo to uspjeli, imamo čak dva odjela koji se bave regrutacijom, usavršavanjem, praćenjem i razvojem nastavnika.
Na ovaj način nastojimo kvalitetne ljude vezati isključivo za sebe i u tom odnosu najviše dobivaju polaznici, tj. studenti.
Koji je po vama optimističan scenarij i vizija Hrvatske u, primjerice, petogodišnjem razdoblju i uz koje uvjete?
Dominković: Gledajući u segmentu obrazovanja, mislim da Hrvatska ima priliku u idućih 5 godina izgraditi jedan od naprednijih obrazovnih sustava u EU. Dovoljno smo mali da uz sredstva EU moderniziramo cjelokupno obrazovanje, uvedemo digitalne tehnologije u učenje i poučavanje i postanemo ogledni sustav. Time ćemo odgajati sasvim drugačiju djecu i jednom kada se ta lavina pokrene – imat ćemo priliku modernizirati hrvatsko društvo i biti vodeći u nekim novim industrijama. Ja vjerujem da to nije utopija.
Balković: Hrvatskoj zaista treba konkurentno obrazovanje kako bi stvarala konkurentno društvo i kako bi kod mladih stvarala drugačiji sustav vrijednosti. Upravo taj odmak prema osobnoj odgovornosti i svijesti da je svatko od nas odgovoran svojim radom stvarati vlastito blagostanje ono je što Hrvatskoj, mislim, danas nedostaje, a što se podjednako stvara u školi, na fakultetu i kod kuće. Prečesto se još uvijek vodimo nekim idejama prošlog vremena u kojima svašta trebamo dobiti, a malo toga sami stvoriti. Ako napravimo taj pomak u svijesti, a u pet godina naporom političkih elita to se može, Hrvatska može otključati svoj veliki potencijal i svojim građanima osigurati visoku kvalitetu života. Kad vidim kako žive moji kolege koji su se zbog viših primanja iselili, siguran sam da bi već i male ali suštinske promjene mnoge od njih motivirale na povratak i doprinos razvoju ovog društva i ove zemlje.
Balen: Do 2022. godine imamo vremena osvijestiti prilike i dati šansu zdravim dijelovima gospodarstva da se razvijaju puno brže nego danas. Digitalno poslovanje i IT otvaraju ogromnu priliku, ali da bi se napravio brži rast, treba postati puno otvoreniji prema internacionalizaciji u obrazovanju, otvaranju vrata zapošljavanju ljudi iz trećih zemalja, snižavanju cijena rada i ubrzanju razvoja infrastrukture.
Također, mora se dati prilika i svim segmentima obrazovanja da stvaraju između sebe zdravu i pozitivnu kompeticiju kakve trenutačno nažalost nema.
bravo..hrvatska pamet....čestitam