Električan je, a doseg bi mu trebao biti veći od 300 kilometara. Zapravo, po WLTP standardu je 429 kilometara, ali znam ja sebe i štedljivu vožnu, tim više što vremena nemam napretek… Ma, da navučem oko 300 km, moglo bi se to. Tjerala mi je tako jedna misao drugu, proljeće me obično zove na cestu pa je tako i sada, samo trebam izgovor. A izgovor je stigao u vidu nedavno redizajniranog električnog Volkswagenova kompakta, modela ID.3. Onako ekološki nastrojen i prigodno maslinasto zelene boje, ‘vukao’ je na Kopački rit, da skoknemo do njega bar na jednodnevni izlet, na kavu i šetnju. Do Kopačkog rita je 294, odnosno 304 kilometra, ovisno uputite li se od Zagreba do tog parka prirode autocestom ili lokalnim prometnicama. Autocesta je duži put, ali vremenski kraći - po navigaciji trebao bi trajati 3 sata i 24 minute. To mi u startu bolje zvuči nego četiri sata i četiri minute po lokalnim cestama.
Nije samo do ovih 40-ak minuta razlike, nego što ID.3 pokreće elektromotor od 204 KS i 310 Nm okretnog momenta, pa njegovu bateriju neto kapaciteta 58 kWh treba negdje na putu i puniti. Nije baš da punjača ima na svakom koraku, mislim si. Lokalna cesta tu bi, teoretski, pružila mogućnost dolaska do Kopačkog rita bez usputnog punjenja - jer na brzinama ispod 110 km/h auto na struju troši osjetno manje energije nego stisne li se gas jače - ali ne mogu se baš pouzdati u to jer što ako povuče više struje od planiranog, a povući će na uzbrdici i bude li mi noga nervozna. Što ako punjač na koji ću računati bude zauzet ili pokvaren, tamo negdje usred ničega? Nisam se još ni otisnula na put, a već sam bila umorna od kombinacija i pitanja s previše mogućih odgovora. Ako ovo, ako ono… A samo sam pomislila kako bi bilo zgodno u jednom danu skoknuti do Kopačkog rita i nazad za Zagreb, usput u Osijeku sresti starog prijatelja. I tu sam prelomila! Nisam za kompromise, bar ne one koje mi snažnije ‘gaze’ komociju. Ne da mi se po lokalnim cestama voziti pazeći na prekoračenje brzine i posvuda načičkane kamere. Na autocesti barem neću platiti kaznu zbog prebrze vožnje. Iako mu je maksimum 180 km/h, neću ga tiskati preko 110 i to je moj ustupak elektromobilnosti. To i zaustavljanje u Slavonskom Brodu zbog dopunjavanja.
VEZANI ČLANCI:
Rečeno, učinjeno. Sutradan u 8 ujutro krenuli smo iz Zagreba. ID.3 bio je pun, njegovo je putno računalo (temeljem ranijeg prosjeka) pokazivalo 355 km dosega. Bilo bi to i autocestom dovoljno do Osijeka, ali nije mi se riskiralo pa sam svejedno odlučila svratiti u Slavonski Brod na sat vremena, nakon dva sata vožnje. Tamo je hypercharger, bateriju je s 24 posto kapaciteta napunio na 90 posto za 45 minuta. Putno računalo pokazalo je 286 km dosega, što znači da je ID.3 mogao bez problema doći do Osijeka, promuvati se onuda pa dalje do Kopačkog rita i nazad do Slavonskog Broda na punjenje, odnosno sa samo dva dopunjavanja od po 45 minuta mogla sam obaviti misiju odlaska tamo i natrag u jednom danu. Pokazalo se to i povratkom na autocestu prema Osijeku - 93 realna km kasnije putno je računalo pokazivalo gubitak 110 km, dakle veća brzina na autocesti uzela nam je nešto više energije, no i dalje teoretski dovoljno za povratak do Broda. Ipak, igrala sam ziheraški i u Osijeku sam ga na dva sata spojila na punjač, taman koliko je i meni trebalo za ručak i šetnju. Na taj me pristup potaknulo upravo iskustvo s punjačem iz Broda - od dva mjesta za punjenje na hyperchargeru, jedno je bilo u kvaru, a tek što sam na punjač spojila ID.3 došao je drugi vozač električnog auta. Čekao je pored mene red za punjenje. Da sam stigla dvije minute kasnije, ili bih izgubila sat vremena čekajući red za punjenje ili bih morala u potragu za drugim, sporijim punjačem, što opet znači izgubiti više vremena na punjenje, a za tu potragu ipak je potrebno i imati nešto energije u bateriji.
Osvijestilo je to potrebu da automobil dopunjavam kad sam u prilici, a ne kad se baterija isprazni. I to je bio razlog za dopunjavanje u Osijeku. ID.3 tamo se napunio s 55 na 89 posto baterije, na 272 km autonomije za bezbrižan obilazak Kopačkog rita i ležeran povratak. Na povratku, drugi put toga dana u Slavonskom Brodu, ID.3 je ponovno malo ‘popio’ na hyperchargeru, njegovi su se putnici u tih 45 minuta okrijepili i protegnuli noge. U biti, ta stajanja zbog punjenja podjednako su trebala automobilu, kao i vozaču. Inače često ignoriram preporuku o kraćem odmoru nakon dva, dva i pol sata vožnje. Sad je, zbog punjenja automobila, nisam mogla ignorirati. Rezultat je ruta Zagreb - Kopački rit - Zagreb, uz zaustavljanja u Slavonskom Brodu i Osijeku, odrađena za 14 sati u kontinuitetu, od čega 8 sati čiste vožnje. Od preostalih šest sati ID.3 tri i pol sata proveo je na punjaču, mi smo za to vrijeme šetali i družili se, što bismo radili i da je automobil bio samo negdje parkiran, da se nije punio. Na kraju svega, po povratku u Zagreb ID.3 imao je još 16 posto baterije, za 48 kilometara, pa je noćio spojen na punjač. Vozač je pak bio osrednje umoran, daleko manje nego da je ruta odrađena bez pauza.
U zapadnim medijima sam citao da su el. automobili stetniji nego ovi benzin,dizel.Kazu ako bi sada svi automobili postali elektricni onda bi svijet ostao bez struje,stale bi tvornice svijetlili bi se kraj svijeca.