Kako biste reagirali da vama blisku osobu – dijete, supruga, roditelja – automobilom udari vozač koji zbog bolesti nije ni smio biti za volanom? Vjerojatno biste svim snagama tražili kaznu i za njega i za liječnika koji ga je takvoga pustio na cestu. Kako biste reagirali da ste osoba koja zbog dijagnosticirane bolesti ne bi smjela voziti, a o vozačkoj vam dozvoli ovisi posao, o njemu, pak, opstanak vaše obitelji? Vjerojatno biste svima zatajili dijagnozu, nadali se da će liječnik poštivati vašu privatnost i, uz pojačan oprez, nastavili voziti. Kako biste postupili da ste liječnik, a pred vama pacijent koji zbog bolesti ne bi smio voziti, ali otkrijete li taj podatak policiji te on izgubi vozačku dozvolu, izgubit će povjerenje u liječnike i neće se više liječiti? Vjerojatno biste nastavili liječiti pacijenta, upozorili biste ga da ne bi smio voziti, ali policiji ga ne biste prijavili smatrajući da je bolje da ga ne prijavite pa da se liječi nego da ga više nikad ne vidite.
Problem vozača koji voze iako to ne bi smjeli jer zbog zdravstvenog stanja ne mogu na vrijeme reagirati ili mogu zbog kakvog specifičnog napada izgubiti kontrolu nad vozilom velik je i, nažalost, teško rješiv. Zakon je tu jasan.
Zgažen čovjek
Točno je propisano u kojim stanjima vozač ne bi smio za volan i točno je određena linija postupanja u slučaju dijagnoze sporne za upravljanje motornim vozilom. No, vozačka dozvola nije luksuz, dio je civilizacijskog dosega i mnogima je danas ključna za obavljanje posla kojim prehranjuju obitelj. Za bolest čovjek također (u većini slučajeva) nije sam kriv i oduzeti nekome vozačku dozvolu ozbiljan je korak. U pravilu, škakljiva je već i sama rasprava o ukidanju prava na vožnju određenoj skupini ljudi, a zbog straha da će ljude potaknuti da bolest skrivaju umjesto da se liječe i liječnici često odluče taj “detalj” prešutjeti policiji. Jer, i bolesnima vozačka dozvola treba, moraju zaraditi za kruh, kako će im obitelji preživjeti... Stavite se, međutim, u cipele osobe s početka teksta. I osoba koju je automobilom ubio netko tko nije ni smio biti za volanom imala je obitelj, nekoga tko je o njoj ovisio, nekoga kome jako nedostaje. Je li ta obitelj manje važna od obitelji čovjeka koji zbog bolesti ne bi smio voziti? Je li manje važan zgažen čovjek ili onaj koji se razbolio, a sa zdravljem gubi i vozačku dozvolu?
Ovo su simptomi koje ne biste nikada povezali s tim da imate problema sa srcem:
Zakon o sigurnosti prometa na cestama jasno navodi da je svaki liječnik dužan obavijestiti nadležnu policijsku upravu ili policijsku postaju o promijenjenom zdravstvenom stanju pacijenta, ako bi to stanje moglo utjecati na njegovu sposobnost upravljanja vozilom. Pojednostavljeno rečeno, svaki liječnik ima zakonsku obavezu javiti policiji da njegov pacijent može biti privremeno ili trajno nesposoban za upravljanje vozilom – zbog same dijagnoze ili zbog lijekova koje treba uzimati. Policija potom vozača obavještava da se mora podvrgnuti zdravstvenom pregledu kako bi se utvrdilo je li sposoban za vožnju ili nije te, ako nije, je li vozačku sposobnost izgubio nepovratno ili samo privremeno. Međutim, i laiku je jasno da cestom kola priličan broj vozača koji ne bi smjeli upravljati motornim vozilom.
– Vozači koji voze iako to ne bi smjeli najčešće spadaju u jednu od tri skupine: teški psihički bolesnici, narkomani i kronični alkoholičari. Kod njih je najveći problem što se ili ne liječe ili kod svog obiteljskog liječnika dobiju lijek, ali liječnici u pravilu ne vole prijavljivati policiji svoje dugogodišnje pacijente, ne žele im se zamjeriti i ne žele ih izgubiti kao pacijente. Ti su ljudi problem. Za 80 posto njih ne zna se dok nešto ne naprave ili dok ne dođu do akutne faze bolesti kad je potrebna hospitalizacija, ali treba ih uočiti prije nego postanu problem – rekao je dipl.ing. Goran Husinec, sudski vještak za cestovni promet, tehniku i procjenu motornih vozila te plovila.
Pomoć, a ne kazna
Pojašnjava da se prilikom hospitalizacije takvi bolesnici automatski prijavljuju, pa ih je dalje moguće pratiti. Najčešće su takvi vozači i najopasniji jer na prvi se pogled ne može uočiti da su nesposobni za vožnju jer njihova sposobnost varira. Okolini je takve problematične vozače teško uočiti. Kako onda riješiti problem vozača koji ne puštaju volan iako više nisu sigurni ni za sebe ni za ostale sudionike u prometu?
– Trebalo bi uvesti liječnički pregled za sve vozače svakih pet godina. Za sve, jer se zdravstveno stanje brzo može promijeniti. Za oružje je propisan zdravstveni pregled svakih pet godina, pa treba i za automobil biti zdravstveni pregled svakih pet godina. Automobil je najopasnije oružje jer je najdostupniji. Ti pregledi ne bi smjeli biti skupi, da ne bude velikih udara na džep građana. Ali, s druge strane, liječnički pregled košta kao jedan spremnik goriva. Ako netko može platiti spremnik goriva, može i jedan liječnički pregled u pet godina – smatra Goran Husinec. Pojašnjava da nije svrha pregleda kažnjavati nekoga, nego mu pomoći, jer će takav vozač i sebi napraviti zlo. Pri tome dijabetičare i oboljele od drugih bolesti – kardiovaskularnih, neuroloških... – ne smatra problemom jer se te skupine ljudi liječe, njihovo je zdravstveno stanje pod kontrolom. No, nameće nam se slučaj kolegice iz redakcije u čiji je auto svojim vozilom udario vozač star 70-ak godina. Kako je bio dezorijentiran, bila je uvjerena da je pijan, ali vozač nije konzumirao alkohol. Tri tjedna ranije imao je moždani udar i, usprkos protivljenju obitelji, upustio se u vožnju.
– To je vjerojatno propust liječnika koji mu je dao otpusno pismo bez napomene policiji da nije sposoban za vožnju i da mu treba uzeti vozačku dozvolu dok se ne vidi kako će ići oporavak – kaže Husinec te nastavlja: – Poznat mi je i slučaj čovjeka koji je od 1991. godine teški invalid, a vozi i motocikl i automobil. S 18 godina dobio je vozačku dozvolu koja mu vrijedi do 65. godine života i nitko ga više nikad nije pitao za nju.
Ove slučajeve ubraja u argumente za uvođenje redovnih zdravstvenih pregleda za sve vozače, no svjestan je da bi to bila idealna situacija, ali da je takvo što teško provedivo – pogotovo s obzirom na nedostatak liječnika i liste čekanja u hrvatskim bolnicama. U prilog uvođenju reda na cestama ne ide ni kategorizacija samog čina vožnje bez vozačke dozvole.
– Kad vozači koji zaista više nisu u stanju sigurno voziti izgube vozačku dozvolu, oni za vožnju bez vozačke dozvole dobiju samo prekršajnu kaznu, nema zatvorske. Dakle, tko ima novca za plaćanje kazni, može godinama voziti bez vozačke dozvole. Također, mala je vjerojatnost da ga često uhvate. Ako pazi kad se i gdje vozi, može 2-3 godine voziti a da ga ne zaustave. Policija kontrolira promet, ali nemoguće je sve kontrolirati. Policija se fokusira na one koji rade probleme – pojašnjava Husinec.
Bolest nije olakotna okolnost
Kad je tema bolestan čovjek za upravljačem i nesreća koju takav može prouzročiti, razumljivo je da se sam po sebi nameće i slučaj Horvatinčić, kojem je bolest poslužila kao opravdanje za nesreću. Može li svatko tko bolestan skrivi prometnu nezgodu bolešću “stresti” krivnju sa sebe?
– Bolest se ne uzima kao olakotna okolnost. S Horvatinčićem je napravljen presedan. U svojoj praksi na sudu nisam imao takav slučaj da je nekome bolest uzeta kao olakotna okolnost. Sustav se bori, nije pasivan. Policija je tu stroga. Problem je u slaboj komunikaciji između policajaca i liječnika – kaže G. Husinec. Jasno je, dakle, da mnogi liječnici neće prijaviti problematične pacijente da ih ne izgube, već se drže obveze čuvanja liječničke tajne. Husinec ipak smatra da ni ažurnijim prijavljivanjem spornih pacijenata ne bismo nužno riješili problem jer bi se oni koji znaju da ih dijagnoza vodi gubitku vozačke dozvole ili prestali liječiti ili bi se liječili kod privatnog liječnika, kod kojeg bi inzistirali na šutnji.
– To je nažalost začarani krug koji je teško riješiti, ali bi se češćim liječničkim pregledima nešto moglo napraviti – ponavlja Husinec.
Treba li liječnik policiji prijaviti pacijenta za kojeg smatra da ne bi smio voziti, pitali smo Hrvatsku liječničku komoru.
- Iako je Zakon o sigurnosti cestovnog prometa u članku 233. naveo obvezu prijavljivanja promjene zdravstvenog stanja, to se može provesti u malom broju slučajeva, odnosno kada nastupe zdravstvene teškoće s utjecajem na smanjenje opće, radne ili životne sposobnosti. Liječnik nikako nije u poziciji prijavljivati svaku promjenu zdravstvenog stanja pacijenata, jer bi time kršio odredbe Zakona o liječništvu (čl.21), Zakona o zaštiti prava pacijenata (čl.25.st.1), etičke principe i prava na osobnost te Ustavna prava građana. Liječnička tajna približna je ispovjednoj tajni, čime se stječe povjerenje pacijenata i ono nema kompromisa, a razlikuje se samo u dijelu gdje država u zaštiti građana (poput zaštite od zaraznih bolesti) može posebnim propisima suspendirati tu tajnu - kaže drugi potpredsjednik HLK-a, primarijus Ante-Zvonimir Golem, uz napomenu da policija i druge institucije u slučaju sumnje na smanjenu sposobnost upravljanja vozilom mogu uputiti vozača na izvanredni nadzorni zdravstveni pregled i tako osigurati zaštitu građana.
- Teško je vjerovati kako postoji država u svijetu gdje bi postojale evidencije bolesnika koji koriste različite vrste lijekova ili kod kojih postoji tjelesno naruženje, jer to graniči s osobnim ljudskim pravima i slobodama - navodi dalje.
Pojašnjenje smo potražili i kod liječnice koja ne prijavljuje problematične pacijente.
– Izgubi li pacijent vozačku dozvolu zato što sam ga prijavila policiji, više neće doći, neće se liječiti. Dok se liječi, pod kontrolom je – smatra liječnica. Navodi također da pacijenta za kojeg smatra da ne bi smio voziti upozori na to, a isto mu napiše i u zdravstveni karton. Mnogi njezini pacijenti, kaže, već nakon nekoliko mjeseci – dok im “sjedne” terapija – opet postaju sposobni za vožnju.
Upozorenja liječnika
Upravo se u lijekovima krije još jedna opasnost u prometu. Naime, istraživanja su pokazala da svaku četvrtu prometnu nesreću skrivi vozač usporen lijekovima. Osim vozača koji voze dok im liječnici još prilagođavaju terapiju, na cesti su i oni koji na svoju ruku uzimaju lijekove, a na kutiji mnogih lijekova stoji napomena da se uz njihovo uzimanje zabranjuje upravljanje motornim vozilima. I liječnici i ljekarnici stoga upozoravaju – prije uzimanja lijeka pročitajte upute i savjetujte se s liječnikom ili ljekarnikom. Nemojte voziti uočite li da lijek koji uzimate kod vas izaziva osjećaj pospanosti, vrtoglavicu, drhtavicu i slabost, osjećaj agresivnosti, mučninu, zamućen vid ili dvostruku sliku, zujanje u ušima. Vozač je zakonski i osobno odgovoran u procjeni vlastite sposobnosti upravljanja vozilom, pa mora obratiti pozornost na upozorenja koja se nalaze u uputi lijeka koji koristi. Jer, upravo lijek može biti sporan za vožnju. On je možda dobar kao oružje protiv bolesti, ali nespojiv je s vožnjom, pa ga ipak treba zamijeniti drugim lijekom ili prilagoditi dozu. Ili, u konačnici, shvatiti da je život važniji od prava na upravljanje motornim vozilom.
Ovo su najčešći simptomi raka koje ne smijete ignorirati:
NekI neuk narod pa ne zeli ni bolestan da dodje kod doktora...pa bi ovi i zdrave da pregledaju.