Upad Quentina Tarantina na filmsku scenu i tragovi koje je na njoj ostavio mjere se istim metrima (ili kilometrima) kojima i furioznost njegovih akcijskih scena. Bio sam tamo kad se to dogodilo.
>>Tarantinov "Odbjegli Django" bit će među filmovima godine
Godina 1994. Moj prvi festival u Cannesu. Boravak sam plaćao iz vlastita džepa. Nisam siguran je li to bio i Tarantinov prvi dolazak glavom i izbočenom bradom na najpoznatiji svjetski filmski festival jer je dvije godine prije na istome mjestu izvan konkurencije prikazan njegov debi “Psi iz rezervoara”. Ali jedno je sigurno: u Cannes je došao kao mladi filmaš koji je, eto, snimio svoj drugi film, nakon “Rezervoara” o kojem je puno više ljudi pričalo nego što ga je u to vrijeme gledalo, a s festivala će otići kao najveća nova faca u svijetu filma. Kao dobitnik Zlatne palme za "Pakleni šund". Ja ću se pak vratiti s Tarantinovim intervjuom i otad više neću morati sam plaćati svoje odlaske na filmske festivale i intervjue. Cannes je za obojicu bio velika prekretnica, svakom na svoj način, dakako.
Dvadeset godina poslije, koliko god to tašto nekomu moglo zvučati, drago mi je da se opisana slučajna podudarnost kao uspostava neke intimističke veze dogodila baš s tim redateljem. Oduševljenje koje sam osjetio te godine u Cannesu gledajući “Pakleni šund” – zbog čega sam bez velikih ambicija potegnuo do obližnjeg Antibesa gdje su Tarantino i ekipa filma (Bruce Willis, John Travolta…) davali intervjue – nije me tijekom gledanja njegovih filmova napustilo do danas, kada u kinima imamo njegov najnoviji film “Odbjegli Django”. A osim što tada Tarantino još nije bio Netko, bila su to i puno nevinija i spontanija vremena za dobivanje intervjua.
Malo je redatelja koji su u protekla dva desetljeća tako blistavo opravdavali svoju reputaciju. I još je nadograđivali. Lani je Peter Bogdanovich nazvao Tarantina “najutjecajnijim filmašem svoje generacije”. No, Tarantino je više od toga – najvažniji redatelj današnjice. Ne kažem najbolji, jer je to pitanje subjektivnog dojma (meni, uz braću Coen, svakako jest), ne kažem ni najutjecajniji, jer Spielberg, Cameron i Lucas zasigurno mogu pomicati veće planine od njega. Pojam važnosti uključuje i neki prizvuk misije. Pa zašto je najvažniji?
Tarantino je već dvadeset godina kontinuirano nedostajuća karika između dviju sve polariziranijih strana filma: hollywoodske komercijalne industrije i tzv. autorskih filmova. Prva je postala dominantna kulturna kolonijalistička snaga svijeta, a drugi sve više postaju getoizirani u off-kinima i festivalskim krugovima koji postaju samodostatna cjelina za sebe.
Quentin Tarantino je najpopularniji redatelj koji spaja ta dva svijeta. Njegovi filmovi, u to nema nikakve sumnje, nastaju iz umjetničkih pobuda, oni su sadržaj prije nego proizvod, a postižu tržišne rezultate o kakvima većina onih iz industrije može samo sanjati. Uz to, Tarantino je hodajuća filmska povijest, ograničena, doduše, na neka razdoblja i žanrove: francuski novi val, špageti-vesterne, karate-filmove, horore, tzv. blaxploatacijske filmove... I sa svakim svojim novim filmom on to publici nabija na nos. Njegov je stil ekstremistički i kao takav sigurno nije po svačijem ukusu, ali vještina kojom se služi kamerom i način na koji izražava svoje filmofilstvo na razini su najvećih majstora u povijesti. Možda je u tom pogledu najbliži Martinu Scorseseu, s time da se Tarantino namjerno pozicionira kao šund u odnosu na profinjenost starog majstora. Slične su kvalitete izražavanja filmofilskih sklonosti u načinu režije, kadriranju i montaži bile prisutne kod De Palme, Coppola će ih maestralno iskazivati još do “Drakule” (1992.), a bile su sedamdesetih i te kako vidljive i kod Spielberga, danas možda najočitijeg redatelja koji nedovoljno koristi sve što zna i može u svrhu promocije filma kao umjetnosti. Igrom ironije, upravo su dva dobra i strasna poznavatelja filma, Spielberg i Lucas, svojim serijalima “Indiana Jones” i “Ratovi zvijezda” stvorili temelje za diktat komercijalnosti. I danas se kod Spielberga može osjetiti referentnost; npr. “Put rata” potpuno je sazdan na tradicionalizmu Johna Forda (“Kako je zelena bila moja dolina”), ali to je referentnost koju danas prozivamo kao staromodnu patetiku, potpuno nepovezanu s cinizmom kulture u kojoj živimo.
S druge strane, Tarantinova djetinja zaigranost i razbarušenost tu sjedaju kao zgoditak na Lotu. Naravno da ima još dobrih redatelja koji do određene mjere pomiruju popularnost i kvalitetu – ponajprije braća Coen, potom Paul Thomas Anderson, Spike Lee, Danny Boyle, Wes Anderson... – ali ni kod koga od njih taj dijalog s povijesti filma, s njegovim umjetničkim razdobljima i žanrovima, nije tako izražen kao kod Tarantina. A zašto mi je taj dijalog uopće toliko važan? Zato što pod naturanjem box-officea kao jedinog relevantnog kriterija film gubi svoj identitet i kvalitetu, a filmovi poput Tarantinovih pozivaju nove generacije, priuštimo sebi patetiku, na iskopine bez kojih nema dobrih temelja za budućnost.
>>Quentin Tarantino naučio jahati samo radi safarija u Africi
Njegovi filmovi imaju stvarno originalno okarakterizirane likove, vrhunski razrađene dijaloge (i monologe) - sjetimo se uvoda u Django i Nemilosrdne gadove (Christoph Waltz). Poseban efekt daju prenaglašeni, gotovo komični prikazi nasilja koji prkose logici i fizici - metak iz pištolja čovjeka odbaci 3 m i pritom mu se u djeliću sekunde prolije 2 L krvi... sve to čini jednu bizarnu formulu koja stvarno vrhunski pali. U svom žanru je apsolutno VRHUNSKI, ali mislim da se ne može uspoređivati sa redateljima drugih žanrova - jednostavno je previše drugačiji i u tome je izvrstan!!!