O rijetko kojoj temi vlada ovakvo suglasje: način na koji funkcionira kapitalizam posljednjih desetljeća apsolutno je neodrživ i potrebno ga je iz temelja redefinirati. No, svatko sa svojih pozicija; zagovornici neoliberalne tržišne ekonomije s jedne, i društvene i ekološke održivosti s druge, u argumentaciji su na dva pola koja se, poput dva matematička pravca, beskonačno šire u – suprotnosti. Jednako su različite i njihove ideje o rješenjima.
Teško da postoje institucije koje više zrcale nit vodilju liberalnog kapitalizma od Goldman Sachsa ili Deutsche banke – a upravo su njihovi analitičari plasirali tezu o tome da se dosadašnje profitne marže više ne mogu održavati, no istodobno su od kreatora ekonomskih politika zazvali porezno rasterećenje najbogatijih kako se, demotivirani na ulaganje u više ne tako lukrativne biznise, ne bi povukli iz poslova koji jamče radna mjesta srednjem sloju. Targetiranje novih ciljeva tako bi, kao kolateralni benefit, uključilo održanje, odnosno jačanje srednje klase koja je u perpetuiranom raslojavanju erodirala u, pojednostavljeno rečeno, lošeg klijenta za financijsku industriju. Vraćajući kotač unatrag, ta bi se, ipak bitna snaga društva trebala oporaviti kako bi bolje servisirala postojeće centre financijske moći i omogućila im, pa – održivost. Jer, kapitalizam je, zaključili su, postao neefikasan.
Dansko ekonomsko vijeće poručilo je nedavno da politika niskih kamata najviše pogoduje najbogatijima; “boosta” njihov profit po inerciji većoj od one po kojoj rastu plaće, čime nejednakosti postaju još veće. Njihov sunarodnjak Steen Jakobsen, glavni ekonomist investicijske banke Saxo Bank, vjeruje da ćemo u sljedeća 24 mjeseca svjedočiti dramatičnim promjenama u svjetskoj ekonomiji koje će okončati aktualni ciklus jeftinog novca.
– Ali, kad svijet ponovno bude u fazi rasta, taj bi rast trebao biti temeljen na tržišnom, a ne kontroliranom sustavu. Funkcionirajuća je ekonomija ona u kojoj je novac alociran uz najveći marginalni trošak kapitala, a trenutačno ga alociramo uz – najveći nepotizam – uvjeren je bankar koji na horizontu vidi kraj “intervencionizma i planske ekonomije”.
Njegova je teza na liniji Danskog ekonomskog vijeća: nije kapitalizam taj koji raslojava: socijalne se nejednakosti, kaže, nastavljaju upravo zbog politike monetarnog popuštanja zbog čega bogati postaju još bogatiji i pritom povećavaju svoju gospodarsku aktivnost. Koja rješenja predlaže?
– Pravi je recept za rast i smanjenje nejednakosti investiranje u edukaciju, infrastrukturu, produktivnost i više tržišno temeljenu ekonomiju. Svijet usporava u rastu, inflaciji, jednakosti, trgovini i – nadi – kaže Jakobsen čija se definicija nejednakosti razlikuje od one na koju će većina populacije prvo pomisliti: najveća je nejednakost, po njemu, izostanak jednakog pristupa edukaciji, ali i poslovima, tržištima... Poručuje da promjena dolazi, ali ne zbog neuspjeha kapitalizma, nego, kao i 1989., jer planske ekonomije ne mogu kreirati rast u budućnosti.
– Svatko tko tvrdi da je ovo kraj kapitalizma treba provjeriti njegovu definiciju: bit kapitalizma je u distribuciji novca i dobara na tržištu, ali kod političara imamo suprotnu i gotovo očajničku želju da prikriju previše duga, premalo produktivnosti i previše upravljanja – zaključuje neoliberalni makroekonomist.
Uvjet je promjena mentaliteta
Dijametralno drukčiji pogled na stvarnost koju dijele ima Jef Tavernier, profesor socijalne ekonomije na sveučilištu Vives u Belgiji i bivši ministar zaštite okoliša, čije poimanje nejednakosti kao razlika između bogatih i siromašnih nije samo moralni, nego i ekonomski problem.
– Neprihvatljivo je da neki ljudi nemaju dovoljno za dostojanstven život. Ako siromašni ljudi dobiju veće prihode, trošit će više na robe i usluge, što će kreirati veću zaposlenost. Nije prihvatljivo ni da neki ljudi, zahvaljujući svome bogatstvu, imaju više ekonomske moći da odlučuju gdje i kako će se robe i usluge proizvoditi – smatra Tavernier.
Nije naročito uvjeren da smo svjedoci kraja kapitalizma kakvog poznajemo posljednjih desetljeća, no vjeruje da smo svjedoci kraja jedne vrste hegemonije nekih moćnih financijskih institucija koje su, ističe, manipulirale podacima, medijima, političarima i – ljudima. No, iako je kriza osvijestila ljude o, kako je naziva, perverznoj logici financijskog sustava, ne pokušavaju samo bogati maksimizirati svoj financijski profit, nego i ljudi s nižim prihodom.
– Mnoge od njih ne zabrinjavaju društvene posljedice njihova ponašanja. Fundamentalna su rješenja moguća samo uz promjenu mentaliteta, uz nove financijske institucije i investicijske kompanije s drugim ciljevima i novom regulativom koja kontrolira financijsku industriju – upućuje Tavernier.
Promjena se, drži, može dogoditi uz najmanje dva ispunjena uvjeta; prvi je limitiranje i regulacija parafinancijskih i investicijskih institucija od nacionalnih i međunarodnih autoriteta. Drugi je politička inicijativa koja kreće iz samog temelja i kreira daleko od utjecaja lobija, a pokreću je ljudi koji participiraju i investiraju u nove financijske i investicijske kuće, orijentirane – ne profitno, nego socijalno i ekološki.
Na osnivanju jedne u od takvih institucija u Hrvatskoj radi Goran Jeras, upravitelj Zadruge za etično financiranje koja je u iščekivanju licencije za početak rada etične banke.
– Uvjeren sam da ekonomski sustav kakav danas poznajemo dolazi svom kraju jer njegova neodrživost postaje evidentna čak i najvećim donedavnim zagovornicima – ističe Jeras.
Uzroke neodrživosti primarno vidi u tri međusobno povezana elementa: podređenosti svih ekonomskih aktivnosti i politika financijskoj maksimizaciji profita za koji se pokazuje da se sve manje podudara s pojmom realne vrijednosti, usmjerenosti na kratkoročne pokazatelje koji ne vide dugoročne ekonomske efekte uništavanja društvenih odnosa i prirodnih resursa te, konačno, negativnoj selekciji vodećih kadrova koja proizlazi iz dvije prethodne stavke i u pozicije moći dovodi osobe koje su spremne perpetuirati prethodna dva elementa. No, samo je svemir beskonačan, maksimizacija profita ipak ima granice.
– S obzirom na to da u prirodi ne postoji sustav koji može neograničeno rasti te da smo već sada evidentno u nekim segmentima dosegli granice rasta, promjena paradigme ne samo da je poželjna, nego je i potpuno izvjesno da će se dogoditi na ovaj ili onaj način. Na nama je kao odgovornim pojedincima i čovječanstvu općenito izbor hoće li se promjena dogoditi našom vlastitom voljom jer smo prepoznali neodrživost ili neorganiziranim kolapsom u trenutku kada resursa više ne bude dovoljno za daljnju akumulaciju – poručuje Jeras.
I tu, ističe, nije posrijedi samo financijski sustav, nego općenito ekonomski model utemeljen na potrebi rasta. Financijski sustav samo je prepoznao priliku za svoju ekspanziju utemeljenu na očekivanjima stvaranja budućih vrijednosti – što stvarnih, što imaginarnih. Međutim, problemi su i u očekivanjima rasta i povećanja potrošnje materijalnih resursa na globalnoj razini, što je donijela globalizacija.
– Ekonomija koja zagovara prikupljanje resursa na jednom kraju svijeta, zatim te resurse prevozi na drugi jer je ondje cijena radne snage najniža, i onda proizvedenu robu razvozi na prodaju u treće dijelove svijeta i to sve pod opravdanjem “efikasnosti” kroz minimizaciju unit costa (jediničnog troška, op. a.), odnosno ekonomije razmjera, jednostavno ne može biti održiva jer energetski nije optimalna – smatra Jeras.
Njegova su rješenja bitno drukčija od Jakobsenovih: održiva ekonomija sa sobom donosi nove paradigme i njihovo prepoznavanje, a prihvaćanje i implementacija se, ističe, već događaju u mnogim dijelovima društva.
– McKinsey objavljuje studiju koja tvrdi da je gotovo 90 posto poslovnih modela u svijetu neodrživo ako bi u obzir uzeli i eksternalizirane ekološke troškove, Financial Times smatra da je financijski sustav u potpunom rasulu, Economist zagovara povrat realnoj ekonomiji, a Island razmatra povratak na suvereni monetarni sustav u kojem središnja banka stvara novac putem primarne emisije i ne dopušta kreditno stvaranje novca u komercijalnim bankama. Svi ti elementi pokazuju da je proces tranzicije već započeo i taj trend će se nastaviti – optimističan je ovaj zagovornik “alternativne” ekonomije koji upozorava da će svaka alternativa postojećem modelu morati u obzir uzeti i dugoročne ekonomske efekte koji se manifestiraju jačanjem društvenog i zadržavanjem ekološkog, okolišnog kapitala.
- Društvena nejednakost jedan je od najvećih socijalnih problema današnjice. Milijarde ljudi spriječene su u povećanju kvalitete svog života zbog koncentracije imovine i moći u rukama ekstremno malobrojnih pojedinaca. Pritom nevjerojatno cinično izgledaju izvješća poput Allianzova izvještaja o globalnom bogatstvu u kojima se tvrdi da se globalni jaz između bogatih i siromašnih smanjuje. Nigdje se ne spominje činjenica da je taj navodni prosperitet utemeljen na dugu kroz enormne stope globalne prezaduženosti i uspostavi odnosa dužničkog ropstva – revoltiran je Jeras. Točno je, kaže, da se broj ljudi koji žive ispod granice apsolutnog siromaštva prepolovio u razdoblju između 1990. i 2010., no istodobno se standard života za siromašne povećavao po stopi od svega tri američka dolara godišnje, što je svakako nedovoljno da bi se mogao smanjivati jaz u razini kvalitete života između različitih društvenih skupina.
– Prema tome, čeka nas još dug put prema ekonomskom prosperitetu i implementaciji novih ekonomskih modela, ali njihova je nužnost evidentna – put prema njihovoj uspostavi nema alternativu – zaključuje vizionar održivije budućnosti.
Srž kapitalizma, bankocentrični sustav s akterima koji su se davno odmetnuli od realne ekonomije i zakoračili u hiperfinancijalizirani svijet izvedenica subordinirani je sadržaj ovog istog paketa. Trenutačno je “personificiran” u prijetećem kolapsu Deutsche Banke. Jakobsen se ne želi konkretno izjašnjavati o DB-u, no kaže da mnoge krize počinju iz jedne velike organizacije i to je često banka koja ima probleme s pristupom tržištu financiranja. Taj se nedostatak novca trenutačno zadovoljava masovnom likvidnošću iz središnjih banaka, no ovaj put, kaže, više bi banaka trebalo biti prepušteno propasti.
Postoji li treći put?
Na pitanje o transformaciji bankarskog sustava u smjeru koji je za bankare označio kraj ere ekstra profita i bonusa, ali i dosad najčvršću regulativu, Yves Lallemand, predsjednik uprave Splitske banke odgovara: – Ako bankarski sektor treba biti sigurniji, onda može ponuditi samo manje prinose. To je tautologija – rekao bih.
Rizike DB-a koji su se oteli kontroli možda neće pokriti njemačka država, ali hoće, smatra i Jef Tavernier, važne njemačke ekonomske institucije. Strahuje, dakle, da će DB zamijeniti slične banke. – Gledajući što se dogodilo s brojnim važnim bankama tijekom krize, mnoge su preživjele i spašene su zahvaljujući javnom sektoru. Ali banke, investicijski fondovi i fondovi rizičnog kapitala investiraju samo ako očekuju dvoznamenkasti povrat, njihove su mogućnosti enormne. Trebamo banke i investicijske kuće, investitore i menadžere, s drukčijim društvenim i ekološkim ciljevima. I trebamo mnogo malih i srednjih igrača koji će investirati u takve banke i investicijske kuće – poentira profesor socijalne ekonomije.
Pitanje može li i treba li društvo i gospodarstvo izgledati drukčije i je li kapitalizam u stvarnom problemu u Hrvatskoj još uvijek nije pustilo korijenje; u toj mjeri da su neki ugledni zagovornici tržišnog gospodarstva odbili razgovarati na tu temu. Pretenciozno je postavljeno, kažu. Muči ih, pritom, što kao jedinu moguću alternativu vide socijalizam, a on je, poručuju, dosad prouzročio najveće patnje čovječanstvu. Zar je moguće da “cvijet” naše inteligencije ne može zamisliti neki treći put ili im je cilj zadržati stečene pozicije moći? Zar za “tržišne ekonomiste” nije samo nebo granica...
>> Ljevica kapitalizam ne želi rušiti nego njime upravljati
>> Kapitalizam je mrtav ili ga tek čeka temeljito preuređenje
Stvarno bez veze. Kapitalizam je surovo drustvo ako niste znali. Ljudi nista ne vrijede prema profitu