Gledatelji se nisu trebali domišljati koju političku poruku donosi komad “Mali mi je ovaj grob” o Gavrilu Principu i njegovim sarajevskim hicima koji su prije sto godina pomogli usmjeriti svjetsku povijest prema krvavim kupkama 20. stoljeća. Svoje ideje autorica Biljana Srbljanović sama je ponudila publici u programskom i programatskom tekstu: “Crna ruka još postoji. Ona je deo našeg života a da mi to ni ne znamo... Crna ruka se ovde, više od jednog veka, obračunava sa svim onim što je plemenito, revolucionarno i napredno. Ona likvidira, ona mobiliše, ona indoktrinira, ona vlada”.
Bez obzira na univerzalne koordinate, oštrica Biljane Srbljanović zasijeca u prvom redu u tkivo suvremene Srbije referirajući se u komadu i na pogubljenje Đinđića. U skladu s tim podijeljene su i uloge: na jednoj strani romantično-idealistički mladobosanci poneseni jugoslavenskom idejom, a na drugoj Apis, jedna ratnohuškačka hulja koja njihovu čistoću upreže u nacionalističko-fašistički mrak koji se i stoljeće kasnije nadvija nad Balkanom.
Gavrila Principa igra Milan Marić, njegove drugove Marko Janketić i Ermin Bravo, a usputnu djevojačku žrtvu Amila Terzimehić. Svi odreda sjajni, pršte od mladosti i snage. Tamna sila Apisova također je našla dostojnog tumača, doajena beogradskog glumišta Svetozara Cvetkovića.U izrazito dinamičnoj predstavi važnu ulogu imaju i glazba Draška Adžića i violončelist Aleksandar Latković koji u operno-kabaretskom međučinu uživo prati glumce dok pjevaju citate iz onodobnih novina.
Redatelj Dino Mustafić efektno se poslužio s minimumom scenskih rekvizita: nekoliko kreveta predstavlja sve od studentskih sobica do zatvorskih ćelija i groba koji je premali megalomanu Apisu. U finalu se komada meso, simbol stoljetnog balkanskog masakra čiju bilancu donosi posljednja rečenica: tri milijuna i šesto tisuća ubijenih u ratovima za Jugoslaviju (i protiv nje). Naravno, sve uludo.Komad doslovan, izravan, naivan, pa i banalan poput političkog plakata do sada je izveden u Beču, Sarajevu i Beogradu, ključnim točkama te čitave tragične storije. Austrijska tvrđava na Malom Brijunu bila je jednako znakovita, a priroda se pobrinula za finale kakvo nije imala nijedna izvedba: s posljednjom rečenicom na scenu se srušio strašan olujni pljusak koji je odlazak s otoka pretvorio u dramatičnu evakuaciju. Sve skupa za dugo pamćenje!
>> 'Kad ti je dijete gladno i bolesno, jedino što možeš je rušiti palače'
Opet region i komšije.nemogu oni bez Hrvatske kao što jugofilna štampa nemoze bez njih