Naklada Ljevak koja od hrvatskih nakladnika najsustavnije i najupornije tretira divovski opus Miroslava Krleže objavila je knjigu pisama koje su si tijekom većeg dijela 20. stoljeća izmjenjivali književnik i supruga mu Bela, rođena Kangrga, glumica Hrvatskog narodnog kazališta. Knjiga koju je priredio i protumačio, kako to precizno piše na njezinim koricama, Vlaho Bogišić prigodno nazvana “Bela, dijete drago“ premda je, istini za volju, Krleža u originalu riječ dijete pisao na ekavici, donosi stotinjak pisama. Sedamdeset je Krleža uputio Beli, tridesetak ona njemu. I dok šira javnost o Krleži, piscu golema opusa i značaja zna podosta i priznaje mu, makar i nevoljko status velikana, Belina pisma mogla bi mnogima predstavljati ugodno iznenađenje. Bez obzira na to što nije potpisana kao suautorica knjige, ona nije samo njezin objekt, dapače. Bela ima svoje ja i ne čita samo tuđe tekstove. Zna kreirati i vlastite.
Ravnopravna je autorica pisama u kojima, gle iznenađenja, gotovo i nema politike i ispraznog politiziranja. Pisma su to svakodnevice, ali i one literarne, umjetničke, u početku proleterske, a onda, poslije Drugog svjetskog rata ipak dignute na buržujski nivo unatoč sveprisutnosti socijalističke revolucije. Treći ravnopravni autor neobične knjige je Vlaho Bogišić, autor bilješki u kojima donosi čitav niz biografskih podataka iz života supružnika Krleža, ali i djelomično citira smrtnu presudu književniku i ustaškom prvaku Mili Budaku. Period Drugog svjetskog rata koji je za bračni par Krleža bio možda i najopasniji (Krleža je imao ljevičarski pedigre, a i nije htio postati Pavelićev dvorski pisac, a Bela je iz pravoslavne obitelji čiji su članovi k tome još u Kraljevini Jugoslaviji bili i bogati) u knjizi je prisutan iznimno diskretno. Tako se, negdje na rubovima povijesti i ove knjige može tek naći Bogišićev podatak o Belinom nastupu 1943. u Karlovcu (izvodilo se Mesarićevo “Gospodsko dijete”) pred ustaškom mladeži, a podsjeća se i na tužni slučaj smrtne kazne nad Đurom Vranešićem koji je Krleži spasio život za vrijeme ustaškog režima krijući ga od pogroma, ali komunističke vlasti tog su liječnika ipak osudile na smrt zbog kolaboracionizma.
Možda i najveća vrijednost ove knjige, koja se mora čitati dvaput, jednom originalna pisma koja se nalaze na desnoj strani knjige, a potom Bogišićeve bilješke koje su tiskane s lijeve strane uz izmijenjen grafički izgled, upravo je u tome što je pravo na svoj glas dobila Bela Krleža. A s tim njezinim ženskim glasom (iako je Krleža povremeno naziva dečkom) javnost će se konačno pozabaviti i Krležinim intimnim životom, o kojem se još uvijek govori i piše s dosta opreza. No, važno je i vidjeti koliko je to vremena Krleža provodio izvan Zagreba i izvan bračnog doma (i kreveta). Kako se dosta suvereno kretao europskim kazališnim pozornicama (po dramskom opusu on je u Europi puno važniji i zamjećeniji nego po romanima i esejima), i to napose u vrijeme uoči Drugog svjetskog rata. Taj period i jest zlatno doba Krležine kreacije, njegovo najpotentnije doba kada se borio za svoje prijevode, članke, časopise, knjige, premijere, pa i za svoje ljubavi. Sve je to s puno inteligencije pratila Bela, to Krležino “dijete drago” od koje ga je, doista, kao u ljubavnim romanima, rastavila samo nezaustavljiva smrt.
