U sobi za terapiju senzorne integracije sve je spremno, Bruno na trenutak zastaje, gleda oko sebe, razmišlja što će raditi, a onda brzo poseže za kockama. Slaže ih, gradi zid s jedne i druge strane staze.
Na nosač stavlja strunjaču, penje se i kreće. Nogama ruši kocke, slučajno dohvaća i Errola, ali on se ne miče, nitko mu nije rekao da može. Crni labrador tu je s misijom, njegova je zadaća pomoći Bruni.
Dijete samo odabire
– Objasni mi što radiš – pita Davor Duić, terapeut senzorne integracije uz terapijskog psa, na koju Bruno dolazi u Centar za rehabilitaciju Silver. Bruno objašnjava, a zatim istom brzinom počinje slagati novi poligon, sam osmišljava novi zadatak. Donosi tunel, koš, loptice, košaru.
– Dijete uvijek odabire što će raditi i što će pri tome koristiti, terapeut samo usmjerava i potiče kroz osjetilne sustave. Upravo to pomaže djetetu da se što bolje organizira. Kad je prije pola godine došao k nama, Bruno je imao poteškoća s planiranjem aktivnosti, bio je pomalo izgubljen u ovom prostoru, mogao se usredotočiti vrlo kratko, nije komunicirao sa mnom, a njegova igra nije odgovarala njegovoj dobi. Uz probleme u imenovanju predmeta, izgovoru, teško je objašnjavao što radi. Kretanje i aktivnost utjecali su na poboljšanje njegove motorike, pažnje i komuniciranja – objašnjava terapeut te dodaje da Bruno bira zadatke koji uključuju kretanje, balansiranje, održavanje ravnoteže, motoričku spretnost, stalno je u pokretu. Dok nam objašnjava, poligon je gotov, labrador čeka. Bruno sa strunjače koja se njiše gađa koš.
– Uloga terapijskog psa je da motivira dijete da se kreće i ostvari zadani cilj, u tome i pomaže djetetu – objašnjava terapeut i dodaje kako Errol još nije završio kompletnu obuku, no naučio je donositi predmete, stavljati ih u kantu, gurati loptu, povlačiti uže, davatu znak lavežom i puhanjem.
– Makni se, Errol – govori Bruno psu koji se našao na putu do koša. Baca lopticu, ona prolazi kroz obruč i završava pored košare.
Nagrada za uspjeh
– Donesi, Errol – govori Bruno, a labrador uzima lopticu i vraća je dječaku.
Na pitanje voli li psa, Bruno bez razmišljanja odgovara:
– Volim ga, a imam ja psa i kod kuće. Zove se Ogi, mješanac je. Igra se sa mnom i brži je od mene, ali on baš i ne zna donijeti lopticu.
Vrlo brzo, Bruno smišlja novi zadatak, a Errol je opet u ulozi pomagača. Na terapeutov znak kreće i poteže Brunu koji se uvukao u platnenu nosiljku zakopčanu za Errolovu ogrlicu. Čuje se dječji smijeh, a pas za nagradu dobiva zasluženi kolačić.
– Brunin primjer je jednostavniji, no dolaze i djeca koja su nepokretna, autistična, djeca koja ne prihvaćaju podražaje kao što su dodir, slina dlaka. S njima je sve teže te pokušavamo komunicirati i uz pomoć specijalnih kartica za razmjenu komunikacija putem slike kako bi dobila željeni predmet – ističe terapeut.
O napretku nakon pola godine svjedoči i Brunina mama Aleksandra Brković.
– Za terapiju sam doznala od kolegica. Prošli smo proceduru preko Centra za socijalnu skrb i nakon godinu dana čekanja došli na red. Bruno je puno organiziraniji, govorno izražajniji, već sam vidi gdje je pogriješio pa se ispravi – kaže gospođa Brković.
Terapija senzorne integracije sa psom jedinstvena je u svijetu i provodi se jedino u Centru, o čemu će Davor Duić uskoro izlagati i na 3. europskom Kongresu senzorne integracije u Finskoj. Govorit će o ulozi psa u terapiji djece s poteškoćama u razvoju i disfunkciji senzorne integracije, odnosno organizacije senzornih podražaja iz vlastita tijela i okruženja koji omogućavaju reakcije na postavljene zahtjeve i zadatke iz okoline
– Nakon stručnog usavršavanja za terapeuta senzorne integracije prošao sam i obuku za rad s kujicom Eclipse, s kojom sam počeo raditi. Upravo završavam edukaciju za stručnog voditelja psa pomagača, terapijskog psa Errola, a moj rad prati instruktorica za pse pomagače Maša Dolenc. Errol nakon socijalizacije živi kod mene pa svakog dana putujemo javnim gradskim prijevozom na posao, a uskoro ćemo dolaziti biciklom s prikolicom – kaže Davor Duić, terapeut senzorne integracije. U Hrvatskoj ih je 30, no on je jedini koji terapiju provodi uz pomoć terapijskog psa.
Specijalna obuka
– U Centru su dva terapijska psa različitog karaktera, a izmjenjujem ih zbog opterećenja i djece, tako da svaki terapiju odradi što kvalitetnije. Odabir ovisi o potrebama djeteta i raspoloženju psa. Eclipse je življa, a Errol je mirniji, stabilniji i mlađi – ističe. Na terapiju dolaze djeca iz cijele Hrvatske, najčešće iz Zagreba, Siska, Varaždina, Kutine. Na red čeka 60 djece, a tu je i popis sa 170 prijava.
– Upravo je lista za terapiju senzorne integracije uz terapijskog psa jedna od najduljih u našem Centru. A ovi psi prolaze posebnu i prilagođenu obuku. Nakon socijalizacije u obitelji, koja traje i do 16 mjeseci i koja je najveći problem, nema dovoljno takvih obitelji, pas se vraća u Centar na školovanje. U tom procesu usmjerava se za posebne programe. Najteže je odabrati pse vodiče, a odmah nakon njih su i terapijski i rehabilitacijski psi, koji uz to rade s djecom. Moraju biti izuzetno tolerantni, djeca znaju i gnjaviti, ne smiju pokazivati agresiju, a moraju znati raditi “na komandu” – ističe dr. sc. Marijan Alfonso Sesar, ravnatelj Silvera, te dodaje da školovanje psa stoji i do 150.000 kuna.
