U stanu je bilo toliko hladno da se, osim u krevetu, čovjek nije mogao zagrijati. Peć je bila ugašena.
Piere je partijao tri dana i tri noći. Težak mamurluk, kemija, alkohol. Izgubio je pojam o vremenu. Zvao je majku u 4 i pol ujutro misleći da je 8 uvečer. Tada je odlučio odmoriti živce i tijelo. Stan nije grijao dok je spavao. Usput, izgubio je mobitel. Na sreću osposobio je stari i našao karticu. Stalno se palio i gasio.
Upalio je laptop (bez neta), stavio slušalice i pustio – Django Unchaiend. Oči i mozak su se gasili. Zvuk i slika miješali. Prekine ih mobitel. Piere ga krene tražiti, ali neuspješno. Zvonjava je prestala. Na lapu je pokazivalo 16.38. Trebalo je vremena da se mob napuni. Barem 15 minuta. Piere se vrati kompjutoru. 500 najboljih pjesama svih vremena – pisalo je na jednom od foldera.
Odabere pa klikne – A change is gonna come od Sam Cooka. Sjetio se Muhameda Alija. Kakva faca, jebote – Django original.. Slijedio je Wilie Nelson. Piere ugleda lice svoje prve djevojke, lijepe kao proljeće. Blue eyes craying in the rain. Zapali cigaretu.
Kako ljudi u isto vrijeme mogu slušati i osjećati ovakvu glazbu, a biti govna? Glazba je veća od govna. I govno ju osjeća. Veselije note, Van Morrison. Ritam da polet pa se Piere obuče i prebaci u boravak. Uključio je mobitel i kuhao kavu. Kava je prekipjela. Pogleda kroz prozor u kišu i maglu. Bez mobitela i interneta tako je čudno, nemoćno, usamljeno. Ne smije biti tako – zapovijedi sam sebi. Tjelovježba! Borba protiv misli. Krene raditi sklekove. Uspio je napraviti deset. Treba mi dobar uteg – zaključi. Hodao je neko vrijeme po stanu pa odluči nazvati majku. Javila se i rekla da gleda seriju, da će se čuti kasnije. Odahne… Prebrojio je cigarete, ostalo je pola kutije, nešto manje. Stratocaster je bliještio u kutu... Zapeče ga savjest. Nije mu se vježbalo...
Na Zavodu za zapošljavanje, pod zanimanje – upisali su: soboslikar, gitarist. – Sada sam i službeno gitarist – oduševi se ironično. To više nije samo poziv. Sada je i zanimanje.
Uključi gitaru u pojačalo i počne štimati i ponavljati riff. Tekst je glasio otprilike ovako:
STIŽE SESTRA BRANKICA! PUNA ČEKAONICA!
VEČERA JE I SALATA - HELAXA I OPIJATA!
Riff nije bio ritmički jednostavan pa je stalno ispadao i zaboravljao riječi. Stilski je nalikovala na spoj Discipline i White Stripesa. Napokon se uskladi i počne pjevati hrabrije a trzati glasnije. Vidio je svoj odraz na vratima balkona. Izgledam kao Marck Bolan, ufuravao se. Krene u solo i tu zabrazdi u noise.
Pravilni pentatonik solo nikad nije ni znao. Padne mu na pamet fraza – SAMO JE GLAD BUDNA U NOĆI – pa nju ubaci kao refren. Nalikovalo je malo na Brejkerse. Riff ostaje isti, a glas gradi refrene. Transiralo je. Piere se osjeti cool, znao je što radi. Trajalo je neko vrijeme, hiper vrijeme. Piere odloži gitaru kao da silazi s bine, sjedne i počne motati pljugu. Keith Richardsu je bilo drago zbog Piera.
