Sinoć ništa zabavno nije bilo na televiziji, uvijek je tako nedjeljom, premda su meni svi dani isti, opet repriza nekog filma s Elizabeth Taylor, koji sam odgledala sigurno deset puta, vijesti, koje ionako ništa pametnoga ne govore, ili bolje reći ništa dobroga.
Legla sam već oko pola devet. Moja bi majka, pokoj joj duši, rekla da sam legla s kokošima. Nikad nisam živjela na selu, pravo sam gradsko dijete, ali voljela sam otići majčinoj majci, svojoj baki, na selo, trčati za kokošima, vući mačke za rep, zadivljeno promatrati krave, skriti se u sijenu sa psom.
Ja nisam ničija baka.
Moj je muž bio dobar čovjek. Umro je prije gotovo trideset godina, pokoj mu duši. Nismo imali djece. Eto, baš mu je sljedeći tjedan godišnjica, morat ću otići na groblje mada mi u zadnje vrijeme iznimno teško pada hodanje. A i vrijeme nije bogzna kakvo. Pada snijeg, ništa čudno za siječanj.
Budući da sam rano legla, rano sam se i probudila. Oko četiri. Najprije sam se malo okretala po krevetu, ali sam shvatila da sam potpuno budna pa sam prije nego što sam ustala izmolila jednu krunicu za majku i oca, jednu za muža i jednu za sve svoje bliske ljude.
Nemam puno bliskih ljudi. Barem ne onih živih. Samo se s dvije prijateljice viđam jednom tjedno, obično subotom popijemo kavu kod jedne od nas. Ove sam subote ja na redu, moram se sjetiti da ne zaboravim napraviti neki kolač, sve tri jako volimo slatko, u mladosti smo pazile i na prehranu i na zube, sada se napokon možemo opustiti, kilogrami više nisu bitni, a i zubi nisu naši.
Posebno uživaju u mojim kolačićima s pekmezom. Moram se sjetiti kupiti i pekmez. To ću kad budem išla na groblje. Samo da ne zaboravim.
Susjeda koja živi vrata do mene dobra je osoba. Svako mi jutro pokuca na vrata i upita trebam li nešto iz dućana, obično naručim samo kruh i mlijeko, i obvezno novine. Ne mogu bez njih. Moj ih je muž bio kupovao svaki dan, ja bih obično dobila prilog, o kulturi ili koji bi već bio toga dana, a on bi čitao novine i preko naočala pogledavao u mene i komentirao svaku vijest koja mu se činila značajnom.
Ponekad je pozovem na kavu, koju često odbije, ali katkad čak i pristane. Na deset minuta, žuri se kući zbog djece, sama su. Kad sjedimo u mojoj kuhinji, čini mi se kao da ju je strah da se ne okuži, pozorno je promatram kako pogledava stolicu prije nego što sjedne na nju, moram se sjetiti oprati sjedalicu na kojoj ona obično sjedi, ima neku mrlju, vidjela sam to kad je zadnji put otišla. Bilo me je jako sram. A i licem joj uvijek prođe neka sjena kad stavim šalicu pred nju, sigurno se boji da ne perem dobro suđe.
A vjerojatno i ne perem. Više ne vidim dobro pa možda i jesam neuredna. Barem ostavljam takav dojam. A zaista se trudim. I još svaki put prije nego što ona dođe širom otvorim sve prozore, da se ne osjeti miris starosti. Mada mi se čini bezuspješno. Sigurno se osjeti. Ustajali miris mene i starosti.
Susjeda je mlada, ima oko četrdeset godina. Udana je za nekog inženjera, ona je trenutačno na porodiljnom, s drugim djetetom, djevojčicom plave kovrčave kose, uvijek joj zaboravim ime, a lijepa je kao anđeo s neba; ono prvo dijete je dječak, ima oko šest godina, jako je visok za svoje godine, i slabašne je građe, a čini mi se i da ima neki problem u ophođenju s drugima, osoran je i zločest, stalno odgovara majci, jedva ga otac može obuzdati. Jedino što mi se sviđa u vezi s njim je što se čini da voli malenu, uvijek je mazi po kovrčicama kad ih vidim. Ali čim mene ugleda, odmah izvadi onaj svoj zločesti jezik iz usta i izbelji se. Ovako staroj ženi! Baki!
Vrlo malo priča o svom braku, ali pretpostavljam da se ona i muž dobro slažu. Katkad čujem povišene tonove i pokoju psovku, često zbog malog, koje ne želim ponavljati, Bože mi oprosti, ali sve je to za ljude. I moj muž i ja smo se znali posvađati, a opet smatram da smo imali valjan brak.
Evo, snijeg ne prestaje padati. To me vraća u djetinjstvo, opet na selo. K majčinoj majci. Mojoj baki. A mene tako nikad nitko nije zvao. Ni majkom ni bakom.
Voljela sam nizbrdicu ispred njezine kuće. Okupilo bi se nas desetak, dvoje saonice smo imali, i onda bismo se naizmjence spuštali. Bilo je tu vriske i pjesme, bilo je svađa „Sad je moj red, ti si bio već dva puta“, bilo je čak i razbijenih koljena. Ali nije nas bilo briga. Mi smo se zabavljali.
Osjećam se kao majka one djevojke iz neke bajke, mislim da se zvala Pepeljuga, ona koja je držala pletivo u krilu i promatrala snijeg pa poželjela takvu kćer, bijele puti, crne kose. Ali ja sam već prestara za kćeri i za maštanje.
Polako se razdanjuje pa bih napokon mogla početi krpati čarape, opet su se poderale na palcu. Lijeva i na peti, a šteta ih je baciti. Ma sve je prije bilo kvalitetnije, ove se današnje mogu baciti već za mjesec dana, dok su ove čarape u mome krilu na životu već dobrih pet godina, a kao nove su. Osim što katkad nastane koja rupa, ali to je zato što mi je malo teže rezati nokte na nogama, leđa me bole pri saginjanju.
Nije da nisam željela djecu, ali nakon tri spontana pobačaja, strašno iskustvo, ta silna krv koja je curila iz mene, ti životi koji su nestali u WC-školjci, moj muž je odlučio da je najbolje da više ne pokušavamo, nije dobro za moje zdravlje. I tako je i bilo.
Otad smo oboje postali hladniji i suzdržaniji, ali nijedno se nikada nije požalilo na ono drugo. Tada su zapravo prestale svađe. Postali smo prijatelji, sustanari, sjene koje lutaju istim stanom. Premda nismo htjeli priznati da je ta nemogućnost da imamo djece (za što je on mene krivio, a nisam mu mogla zamjeriti, i sama sam krivila sebe, krivim se još i danas, nisam mogla zadržati dijete u sebi, strašna pomisao, i nosi toliko, toliko krivnje sa sobom) „uništila“ naš brak, to je bila istina. Da bude još gore, prijatelji su nas smatrali najsavršenijim parom, uvijek ugodni u društvu, nikad se ne svađaju, čak i ne prepiru. Ne mogu se požaliti, jesmo imali lijep brak. Ili da bolje kažem, suživot. Ali nije mi krivo što sam relativno rano ostala udovica, već je pomalo nesnosno postalo hinjenje lijepoga života. Danas čuvam lijepu uspomenu na naš zajednički život, nikad nikome nisam govorila kako je bilo iza zatvorenih vrata.
Neki dan je susjeda došla, posvađala se s mužem pa sam joj se ja valjda učinila najbezopasnijim slušateljem, rekla je da je galamio na nju, znam, čula sam, i da joj je to strašno palo, a ja sam joj zamalo rekla da je to izvrsno, da je to odličan osjećaj, kad netko galami na tebe, jer onda znaš da te još uvijek voli, a ne da ti samo čita iz novina i komentira vijesti, da te hladno poljubi u obraz na odlasku i potapša te po ramenu kao da si mu prerano odrasla kći, a ne žena.
Ali nisam rekla ništa od toga. Samo sam pažljivo slušala. Starost te nauči tome, da budeš strpljiviji. I mudriji. Da znaš šutjeti kad treba.
KRATKA PRIČA
10. priča: Julijana Jurković: Šutnja
Osjećam se kao majka one djevojke iz neke bajke, mislim da se zvala Pepeljuga, ona koja je držala pletivo u krilu i promatrala snijeg pa poželjela takvu kćer, bijele puti, crne kose. Ali ja sam već prestara za kćeri i za maštanje.
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
