Da se s Gogom nisam dogovorio, ostavio bih već prvu čašicu i vratio se kući. Čim su mi SMS-om Truli i Kompi javili da ne mogu doći, u meni odjeknu malo pređašnje supruzine riječi: đe to ima da starkelja slavi rođendan, i to 29. veljače, ko niko? Glupost! Svati već jednom da više nisi mlad. Starost je tvrd zid. Ne možeš dalje.
- Što je, nema ih? - zapita najljepša konobarica u pansionu “Tri lipe” prekrivajući stol bijelim stolnjakom. Donijela je i vazu sa suhim cvijećem i svijećnjak s mirisnom svijećom. – Što onda, proći će i bez njih – reče i zapali svijeću. – Još jednu? – Da, ali donesi mi sad čašicu ruma i kolu. Napravit ću kubanu.
Goga skide s mene začuđen pogled i odjedri prema šanku za kojim su se rojili pijanci i dangube. Pijuckam i vidim Anu. Uz to smo piće gradili poznanstvo. Pogledom potražih Gogu. S kakvom je lakoćom i gipkošću izbjegavala dodir sa stvarima dok je odlazila po piće! U sluhu mi Slamingova prispodoba – ko mlada krčmarica između stolova.
Da su mi barem došla ta dvojica. Da ispunim večer do susreta s Gogom. Donio sam i knjižicu Lorkinih pjesama koju mi je za peti rođendan darovao naš zajednički prijatelj Željko F. suučenik iz gimnazijskih klupa. Sjajan esejist i pjesnik. Filozof. Odavna je pokojni, na žalost. Njegovom mi posvetom u knjizi Moć gitare (beogradska “Prosveta”, 1953.) htjedoh i njih podsjetiti na svoju petu rođendansku večer, na, tada, svojih, i njihovih, dvadeset godina. Nagnutom nad otvorenu knjigu, nečujno mi, s leđa, dođe Goga, zagrli me.
– Da vam čestitam – reče uz dug cjelov. – Kad se raziđu gosti, u broju 3 – šapne.
Okrenem naslovnicu nagriženu prašinom i vremenom. Na prvoj stranici napisano rukom: “Djetetu s licem ubojice za njegov genijalni, čudesni i izvanredni rođendan – Želja”, i dalje, ćiriličnim pismenima: “Pridite čada strahu Božiju nauču vas, 1956.” Eto, dvadesetogodišnjak, a sad s osamnaest rođendana, poružnjen starošću, teturam niz neravnu životnu padinu boreći se s boleštinama. A, evo, izgleda da me načinju i samoće.
Listam Lorku. Zastadoh na stihovima Kako mi je teško /da te pustim da odeš/ dane! I sâm se sa dna u sebi dohvaćam odložena vremana: čas sam sa Željkom za oskudnim rođendanskim stolom, kao student, u roditeljskoj kući u R., potom opet u druženjima po zagrebačkim periferijskim krčmama; raspravljamo o umjetnosti, poeziji, smrti. Sve do dana njegove smrti.
Glava mi sve teža. Ispred očiju mi kroza sumaglicu promiču naslovi Preludijum, Uspavanka, s posvetom Rosaliji Castro, mrtvoj, Solea...
- Goga, još jednu!
- Isto?
- Isto.
Preglasno razgovaraju neki mladići za susjednim stolom. I jedna je djevojka s njima. Prštav ženski smijeh. Muški hihot miriše na alkohol i dim. Da nije lovostaja, pomislio bih da su twwalijanski lovci, česti gosti ovoga pansiona.
Gusto svjetlo pada po stolovima, vuče se prema ulazu u spavaonice. Goga donese piće, zastade kao da ne razumije dvije-tri riječi zahvale koje sam jedva proslinavio pa ode.
Hm, “čudesni” rođendan. “Djetetu s licem ubojice”, piše Željko. Pogladim si dlanom obraz, bradu. Kakvo dijete, kakav ubojica! Ni nježnosti, niti traga jedrine i opore odlučnosti. Mlohavo mišičje pod vršcima prstiju.
Mislima se otisnem u vrijeme kad mi je prijatelj za stolom u mome domu istrošenim perom pisao ove riječi. Niže krupna, razvučena slova. Čak mi uz ovu čašicu pića zamiriše i tinta.
– Stari moj – iznenada se preda mnom nađe Željko. Nasmijan, mlad, onodobni. Tek malo podgrijan lozovačom. - Daj da popričamo.
Jedva podigoh glavu.
- Sâm si, vidim. Slaviš. Tek ti je osamnaest. Rođendana – doda smiješeći se.
- Željko, hajde popij! Znam da ćeš lozu, kao i prije. - Malena! - pozvah Gogu. - Želja, vidi ove ruke posute pjegama starosti. Vidi ih – kažem, pokazujući mu smežurane nadlanice. - Ko pokojni Maršal. O goloj nakazi pred kupaoničkim zrcalom bolje da i ne govorim. Žena mi rekla da sam stigao do zida. Tu kopni snaga, život.
- Ma poživjet ćeš. U zdravlje! Šta ti to piješ?
- Rum i kolu. Pomiješano. Kuba libre. Ili kubana.
Za stolom u kutu restorana, sâm, sjedi Lorca. Ne obraća pozornost na goste i buku oko sebe. Nada nj se odnekud sa stropa lije zelenkasta svjetlost.
- Daj, zovi Federica za stol. I došli ste zajedno.
- Neka ga. Možda sanja put u Córdobu. Nego, da popričamo. Konobaricu, vidim, znadeš. Zoveš ju Malena.
- Predavao sam joj nekoć u gimnaziji. Otišla je na književnost, ali nije završila. Eto vidiš, sad se ovako snalazi. Mora zaraditi štogod da bi nastavila studij. Željko, i kod kuće ponekad prolistam Lorkinu Moć gitare. Čitam tvoju posvetu. Prisjećam se naših gimnazijskih dana, ali i kasnijih druženja.
- Danas sam donio knjigu da na ta vremena podsjetim i onu dvojicu, ali, eto, nisu došli.
- Daj, okreni se malo. Tamo, udesno – upozori me prijatelj.
- Što je, što ima?
- Pogledava te ona djevojka.
Ljepotica u društvu razdraganih gostiju za koje bih, da nije lovostaja, pomislio da su talijanski lovci koji su česti gosti “Tri lipe” okretala je glavu od nametljiva susjeda, razbarušena brkonje, koji ju je pokušavao zagrliti, zadržati joj ruku među svojim dlanovima. Možda je neka moja bivša učenica. Možda bi, na trenutak, predahnula od dosadna nasrtljivca i došla za naš stol.
Htio sam pitati Željka gdje je našao rečenicu koju mi je u posveti napisao ćirilicom. Znam da je te godine honorarno radio na likvidaciji Seljačkih radnih zadruga u Vrbovljanima. Je li u nekoj pravoslavnoj kući mogao pročitati tu biblijsku izreku? No, on me opet upozori na neznankina pogledavanja.
- Pričekaj me tu, sad ću ja.
Teturajući pođem stolu odakle me zasuo podrugljiv smijeh. Jedva se primaknem društvancu što je kipjelo od pocikivanja i smijeha. U oblačcima duhanskoga dima i pijanih glavova nisam vidio djevojku. I muški se likovi počeše gubiti u zagušljivoj sumaglici. Unatoč nečijem slabašnom upozorenju “pazi”, zgrabim nedopijenu pivsku bocu i zamahnem da udarim brkatu spodobu koja je nestajala u praznini.
Probudio sam se odjeven, na neraspremljenu krevetu u spavaonici br. 3. Glavobolja. Jedva pomičem desnu ruku. Kad su otišli Željko i Lorca? Kako sam dospio amo?
Skoro će ponoć. Iz restorana dopire jedva čujno zveckanje tanjura i escajga. To Goga za goste u prenoćištu postavlja stolove za doručak. Ubrzo pred vratima začuh korake. To je ona! Jedva suzdržah usklik od očekivana užitka. Goga odškrine vrata, proviri u sobu i prestrašeno, gotovo šapatom, jedva promrsi: Izlazite, molim vas, brzo. Oprostite. Gazda je došao u obilazak. Ne smije vas vidjeti. Evo ga, samo što nije tu, požurite molim vas, i vukući me za rukav pokaže sporedni izlaz u prostrano dvorište. Evo vaše knjige. Čut ćemo se, požurite sad!
Poput lopova odšuljam se uza dvorišni zid na cestu. Kroz oblačnu noć, bez ulične rasvjete, krenuh desno. Ako je to put za moj grad.
