Znam da si ga ubio! – hladno je dobacio inspektor Krilić neuglednom debeljku. – Uskoro će nam to potvrditi detektor laži!
Ispod debeljkovih, znojnih, razbarušenih obrva čitatelj bi mogao prepoznati nekad cijenjenog likovnog kritičara gospodina Beusana. Kažem nekad cijenjenog jer mu je kolo sreće okrenulo leđa upravo u onom trenutku kada je glavni urednik jednog poznatog dnevnog lista, u kojem je dotični pisao likovne osvrte, otkrio kako spava s njegovom ženom. Ni moćna ruka politike ovaj ga put nije mogla spasiti.
„Što sam bio glup i odbio advokata“, korio se u sebi Beusan i nastavio. “Nije bilo druge! U protivnom bih automatski priznao krivnju.“
Dok su čekali policijskog djelatnika koji ga je trebao podvrgnuti ispitivanju, sjećanja su mu stala navirati kao u nekom usporenom filmu.
Vratio se tijelom i duhom na Trg žrtava fašizma ispred Narodnih novina gdje se dogodio prvi kobni susret.
– Što ima stari? – upitao ga je podcjenjivački mladić duge, plave kose na kojeg se prilijepila njegova cura, darkerica Aureola.
Bio je to Donat, talentirani slikar u usponu. Za razliku od njega, Aureola se bavila konceptualnom umjetnošću i performansom, ali sve je to bilo već viđeno i slabašno po sistemu copy-paste. S nestrpljenjem je očekivala da je netko od njegovih prijatelja kritičara zamijeti.
– Čujem da imaš uskoro izložbu u Galeriji PM! – uspio se snaći.
– Ahaa! – odgovorio mu je Donat preseratorskim glasom. – Tebi ću prvom poslati pozivnicu. Znaš, jako mi je važno da dođeš na otvorenje!
– Probat ću doći! – odgovorio je Beusan.
– Obećaj mi! – unio mu se u lice Donat. – Sjećaš se kad si mi rekao da pravi umjetnik mora dodirnuti duh vremena! Mislim da sam pronašao pobjedničku formulu.
– Dobro! Obećavam! – popustio je.
Bilo mu je kasnije čudno Donatovo prijateljsko ponašanje. Znao je da mu je zamjerio osvrt njegove prve samostalne izložbe u Galeriji Miroslava Kraljevića koji nikada nije objavio. Ovaj mu se tada pokušao uvući u guzicu, na što je Beusan spremno skinuo hlače i objeručke prihvatio njegovo udvaranje. Bolje reći, oboje su se iskoristili, ali tog puta Donat je izašao kratkih rukava jer mu nije pristao platiti još i 500 eura.
– Ne znam gdje je Franjo zapeo! – prenuo ga je iz misli inspektor Krilić, koji je stao nervozno gledati na sat.
Beusan se naslonio na hladni zid i stao se prisjećati dana otvorenja izložbe za koju je primio čak tri pozivnice u razmaku od nekoliko dana.
Tada ga je začudio naziv izložbe: Smrt kritičaru!
– Malo pretenciozno! – glasno je komentirao čitajući je. Ispod naziva izložbe pisalo je “performance”, a možda i “happening”. – Kakva su to sranja! Pa on je slikar! Ona mala loše utječe na njega! – zagrmio je.
Sad se definitivno zainteresirao za izložbu. Otuširao se i obrijao. Stavio gel na kosu i zatim obukao svoje najbolje odijelo. Kad je došao tamo, iznenadio se koliko ga ljudi poznaje. Jedan gospodin ga je čak otpratio po stepenicama do prostora Galerije.
Dobacio je pritom mladiću na porti:
– Javi Donatu da je gospodin stigao!
Beusanu je srce počelo ubrzano tući kao da se zaljubio. Ozarenog lica kročio je u dvoranu. No tamo ga je čekalo iznenađenje. Osmorica maskiranih muškaraca zaskočila su ga te zgrabila za ruke i noge. Pojavio se na sceni Donat obučen u bijelo odijelo. Okružila ih je brojna publika.
– Smrt kritičaru! – viknuo je Donat pomagačima.
Jedan od njih podigao je velika kliješta i okomio se na Beusana. Ovaj se pokušao oduprijeti, ali bezuspješno. Zatim mu je počeo divljački čupati gornje, prednje zube. Od bola je izgubio na trenutak svijest. No probudio ga je žamor i glasni smijeh okupljenih.
Čuo je Donata kako potiho razgovara s maskiranim tipom koji mu je izvadio dva prednja zuba:
– Rekao sam ti donje, a ne gornje zube! Tamo mu je most! Sve je trebalo djelovati kao nasilni čin. Pogledaj ga sad! Krvari kao svinja!
Beusan je u tom ludilu smogao snage otrgnuti se napadačima i pobjeći. Na nesreću, naletio je na slikare Ivičeka i Debeljuha s kojima već dulje vrijeme nije bio na istoj valnoj duljini. Stali su ga glasno vrijeđati i psovati mu mater. Naročito Iviček, kojem je dotični popljuvao zadnju izložbu u Umjetničkome paviljonu.
U tom trenu približio mu se s leđa jedan novopečeni akademik i spustio mu na prepad hlače, tako da se jadniku na trenutak otkrilo smežurano spolovilo. Publika je ovog puta eksplodirala od smijeha i stala pljeskati Donatu. Aureola je iskoristila priliku i bacila mu se oko vrata i počela ga pozerski žvaliti. Cijela neugodna drama upravo je tu završila.
Kulturni događaj Smrt kritičaru! akademskog slikara Donata Malnarića pretvorio se u pravi skandal. Beusan je odmah tužio Donata za pokušaj ubojstva. Cjelokupna udruga hrvatskih umjetnika stala je na umjetnikovu stranu braneći ga da se samo radi o umjetničkom činu koji razotkriva korupciju kulturne politike koja guši kreativnost i slobodu. Za Beusanova dva prednja zuba rekli su da se radi o kolateralnoj šteti koja je nastupila zbog nenamjerne pogreške, zasjenivši odličan performans.
Dok je čekao presudu suda, Beusan je vrijeme provodio skrivajući se u stanu od znatiželjnih pogleda. Bio je prisiljen prodati dobar dio bogate kolekcije slika koje je posjedovao kako bi namirio troškove zubara. Više nije pisao niti se pojavljivao na važnim eventima.
Jedne hladne, suhe, ali tmurne jeseni sa svoga balkona u Draškovićevoj ulici ugledao je Donata i Aureolu kako zagrljeni prelaze ulicu. Tog trena udarila mu je krv u glavu. Zgrabio je brže-bolje rukavice i odjurio van. Stao ih je neprimjetno pratiti do Donatova stana. Tamo su se golupčići razišli. Preko balkona na prvom katu uspio se uvući u njegov stan. Donat je bio u kupaonici. Ležao je bezbrižno u kadi i drijemao. Beusan ga je čvrsto zgrabio s leđa i zagnjurio u vodu. Mladić se opirao, ali kritičareva mržnja potiskivala mu je glavu sve dublje i dublje.
– Svinjo! Svinjo! Svinjo!... – režao je.
Snažni koraci koji su odjekivali hodnikom policijske stanice, vratile su Beusana u stvarnost. Bio je to Franjo, kolega inspektora Krilića.
„Gotov sam!“, pokunjeno je pomislio, izgubivši svaku nadu.
– Zar nisi čuo?! – ushićeno je upitao Franjo inspektora Krilića.
– Što čuo? – zbunio se ovaj.
– Mala je upravo priznala ubojstvo Donata Malnarića! – rekao je i potapšao kolegu po ramenu. – Ona mala... Aureola, s dobrim nogama! Možeš li vjerovati, rekla je da je to bio umjetnički čin.
– Gospodine Beusan, slobodni ste! – okrenuo se nevoljko Krilić nakon kraće šutnje nudeći mu cigaretu: – Želim vam se ispričati na onim malim neugodnostima od maloprije. Znate, ovaj posao zna biti stresan!
– Ovaj… nema veze… ja bih sada volio poći kući! – procijedio je iscrpljeno Beusan.
Dok je silazio stepenicama, mislio je na darkericu Aureolu koja mu je, na njegovu veliku radost i zadovoljstvo, ukrala pet minuta slave: „Napokon će cijela zemlja čuti o njoj i njezinom neobičnom performansu. Ovog puta nadmašila je i svog dragog Donata. Napisat ću joj dobru kritiku i bez 500 eura!“
I dok je mrak na ulici gutao Beusanovu karikaturalnu figuru, Franjo je upitao kolegu Krilića:
– Što to smrdi u hodniku?
– Govna, dragi moj! Govna! – reče i ugasi cigaretu.