Ne bi se on baš ugurao u red pred tim laboratorijem. Nema se gdje osloniti, i ovako cupka s noge na nogu kad stoji na mjestu, bole ga leđa. Kako svi ti ljudi čekaju mirno, stiješnjeni, dodiruju se, ne klate se, ne razgovaraju, samo čekaju, vrlo su strpljivi, imaju zdrave kralježnice, valjda. Svi mu izgledaju mlađi od njega. Kada starcima vade krv? Možda za starce s bolesnim kralježnicama postoji posebno laboratorijsko vrijeme? On će stajati tamo pokraj otvorenog prozora gdje pirka u ovo ljetno jutro, lipanjsko. Možda će ga netko pozvati, možda će ga primijetiti, možda će sestra Magdalena reći, dođite gospodine Kišmiška, imate prednost, sestra Magdalena poznaje njegov slučaj, poznaje njega. Šteta što nije pojeo svoju zemičku umočenu u bijelu kavu, ali sestra Magdalena rekla je, dođite natašte, svaki put tako kaže, kao da on to ne zna, premda je glupo, što će mu krvna slika neprirodnog stanja, jutarnjeg, trebalo bi vidjeti krvnu sliku aktualnog stanja, dnevnog, stanja s kojim se hrva tokom dana kad ga uhvati ona mala snaga, kad mu se zamuti pred očima, zavrti u glavi, kad se hvata za namještaj da ne padne, jer sad kad se situacija uozbiljila, ne treba mu još i neki lom.
Gladan je. Mogao je popiti svoju kavu s mlijekom, barem to, pada mu tlak. Red pred laboratorijem kao da se ne smanjuje.
Gospodine Kišmiška, gospodine Kišmiška!
Eto, ipak. Zove ga časna medicinska sestra, njegova Magdalena, rado bi joj se potpuno prepustio, ali ona nema vremena, velika je gužva, mnogo pacijenata vadi krv, ljudi vole vaditi krv, krvna slika ulijeva mir u dušu. Ili donosi nemir.
Kišmiška!
Oh, brzo Kišmiška, odšepesaj do sestre Magdalene, ljudi u repu okreću glavu prema njemu kao da je privilegiran, a nije. Nije.
Kišmiška se primiče, evo me, kaže, hoćemo li danas vaditi krv?
Nećemo, ni danas nećemo vaditi krv. Morat ćete doći sutra, nema slobodnih kreveta, sutra, gospodine Kišmiška, sutra.
To je dobro. Sutra će doručkovati, pročitat će stare novine koje mu na pragu ostavlja susjeda Jozefina, i doći će na taj odjel kirurgije oko osam. Ovo je treći dan kako ga šeću, dođite, otiđite, ima mjesta, nema mjesta. Gospodin Kišmiška podiže svoju smeđu plastičnu torbu, pažljivo. Prošlo je pet dana kako je ručno oprao, potom ispeglao najbolje od odjeće koju posjeduje: dvije ljetne košulje, ovu na sebi, plavo-smeđu kariranu, imao ih je i ljepših, i jednu dugih rukava u slučaju da zahladni. Pidžamu na plavo-bijele pruge, dvije potkošulje, gaćice nije peglao, prokuhao ih je na štednjaku. Dno torbe prekrio je križaljkama, možda će nakon operacije njima uspjeti skratiti čekanje iako su mu dosadile te križaljke, onako predvidljive. I novine su mu dosadile. Predvidljive. Linearni dani. Volio bi da mu u stvarnost uleti neko iznenađenje, jedno bu!, neki makar i blagi nered od kojeg srce zatreperi. Inače, on je uredan starac, Josep Kišmiška, kad izađe iz bolnice tu će svoju urednost malo razbarušiti, da, tako je. Čemu sve vraćati na mjesto, čemu? Kad su stvari oko njega razbacane, neće se unervoziti, neće gubiti pamćenje, neće se vrtjeti oko svoje osi i mrmljati, Kišmiška, Kišmiška, neće pričati sam sa sobom, to nije dobar znak, u svoj će život unijeti sitnu razbarušenost, veselu nestašnost od koje će u svom mračnom stanu možda poskočiti, hop! Sad odlazi, doći će ujutro, u redu.
Kišmiška dakle podiže torbu, malo je uzrujan (ipak), stvari su mu se od trodnevnog stajanja u toj krutoj smeđoj torbi vjerojatno izgužvale, ne zna hoće li ih ponovno peglati, eto, neće, nekako je umoran, volio bi imati crvenu kariranu torbu s remenom za preko ramena, to bi djelovalo veselije, ova plastična ispucala je, na uglovima joj proviruje ofucana prljava vata. Kišmiška korača prema liftu i ugleda svoj odraz u prozoru, kosa mu je uredno začešljana, on ima dovoljno kose za svoje godine, za svojih osamdeset godina, možda zato za njega na kirurgiji nema mjesta, mnogo je to godina, Kišmiška. O, kad bi imao ljetne hlače, platnene, bež. Ali nema. Morat će ponovno navući ove zimske koje je jutros peglao preko vlažne krpe, ove smeđe, štofane. Ima jedne poluljetne, umrljane, zadrhtala mu je ruka i na njih je kapnulo ulje iz konzerve sa sardinama, oprao ih je i nisu se osušile.
Toliko smeđe oko njega, dojadila mu je smeđa boja. Kako li mu se zalomila ta smeđa, kako se to, kada se to uvukla u njegov život, ta odbojna smeđa nalik blatnoj vodi, ta smeđa bez mirisa, ta smeđa nalik usirenoj krvi. Ima li tu simbolike, Kišmiška, a?
Oh, oh, oh, pritiska dugme lifta a oko pasa presječe ga bol nalik ubodu nožem, bol koja ga zagrli čvrsto poput kakve izbezumljene ljubavnice. Zove sestru Magdalenu, sestro Magdalena, sestrrrro Magdalena, i njena dugačka siva halja odmah mu zaleprša pred očima. Polažu ga na klupu u hodniku, što je to? Injekcija, kakva injekcija? Ovo će vas smiriti, kaže sestra Magdalena, saginje se nad njim a njen križ s razapetim Kristom klati mu se pred očima. Daju mu vode i kažu, čim vam bude bolje otiđite kući i dođite ujutro. Natašte. Daju mu tri ampule morfija sa sterilnim špricama i iglama. Za svaki slučaj, kaže sestra Magdalena. On to umije, sestra Magdalena zna, on je šećeraš, već se trideset godina bode, možda i pedeset, trenutno ne može računati. Krajolik iza njegovih očiju se zaleluja i u nožne mu prste poteče toplota. Bolnički strop se zatalasa i odleti.
To se njegova gušterača poigrava njime, rekli su mu. Inače, on sjedi u gradskoj čitaonici, pogotovo zimi, i proučava život. Sve je proučio. On zna da je pankreas hiroviti organ, proždrljiv kao prljava, zapuštena glad. On zna da će njegov pankreas poput amebe pružati svoje (metastatske?) pipke prema njegovom želucu praveći u njemu rupice, rupe, rupetine, pa će plaziti po njegovoj unutrašnjosti i lijepiti se za pluća, za srce, kao kakva od krvi nabrekla pijavica, pa gutati ga, gutati ga, dok ne nestane.
Ove su mu plastične sandale ogavne, tabani mu se zapale pa bride, remeni ga žuljaju, zato ih nosi s čarapama koje mu gnječe prste, ne može njima mrdati a lipanj je, volio bi imati mokasine, one iz mladosti, kupljene na Via Corso u Trstu šezdesetih. Danas ne posjeduje skupe predmete, ne nosi skupu odjeću, skroz je demodé, možda zato izgleda nezdravo. Ali uredan je, on je uredan i čist i uvijek ispeglan, premda više nije siguran da baš tako treba. I ta njegova zalizana kosa, taj besprijekoran razdjeljak, tako comme il faut, i sebi već postaje nezanimljiv, pa njegovo bjeličasto zubalo, ne baš prve klase ali djeluje, osmijeh mu je koliko-toliko prirodan iako se baš ne smiješi često, ponekad sebi u ogledalo. To zubalo tu i tamo škljocne, iako to nitko ne čuje jer objeduje sam. Što jede? Dok je imao za pileća krilca bilo je nekako, sad mu nude slezenu, ali slezenom je hrano svoga psa, ima više od godinu dana kako nije pojeo dobar komad mesa. Možda u bolnici? Možda. Gospodin Kišmiška izgleda kao relikt, on je uspomena na pedesete i šezdesete, sav je nostalgično patiniran. Postajem dosadan, kaže sestri Magdaleni dok ga pridiže, to ćemo promijeniti.
Taj pankreas, to je jezik, jezičina, zla jezičina, moćna i bahata, jezičina široke glave i nestašnog, halapljivog repa koji kao kakva uhvaćena poludjela jegulja mlatara lijevo-desno, palaca zmijski zlokobno.
Triput je dolazio na odjel kirurgije, dan za danom. Sutra je petak, neće ga sutra primiti. Ako ga i prime, neće ga operirati, dolazi vikend. Gospodin Kišmiška iz svoje plastične torbe vadi ono što je pripremio za boravak u bolnici. Na krevet slaže rublje i poravnava rubove, neće ponovno peglati, neće. Vadi toaletni pribor, četkica za zube skroz se rascvjetala, neće kupiti novu. Pljune na tri prsta desne ruke i zalijepi pramen svoje sive kose koji se nadigao tamo u hodniku Odjela za kirurgiju dok su uspavljivali njegov pankreas, onda se predomisli i dlanom iste ruke nervozno se razbaruši. Sad se taj pankreas ponovno uskomešao. Osjeća ga kako se proteže, samo što nije živnuo i krenuo palacati, evo ga, zalijepio mu se za desni bubreg. Kako se veli? Steže ga kao zmija žabu. Gospodin Kišmiška vidi kako njegova gušterača jede njegove bubrege, prvo jedan, pa drugi. Gospodin Kišmiška vidi kako njegova gušterača, sva nabrekla od strasti i jela, zadihana, plazi prema njegovoj mokraćnoj bešici, kako se to ovdje kaže? Bešika, bešika… probušit će mu bešiku i bit će stalno upišan. Bol raste. Gospodin Kišmiška vadi sve tri ampule morfija, pilicom ih otvara, ruke mu drhte, nije bitno, može on, i triput se ubada u trbuh. Glava mu odleti do prozora koji je hvala bogu zatvoren. Ruke mu se rastežu kao da su glineni valjci, otvaraju kuhinjsku ladicu i vade mesarski nož. Pod ulazna vrata gospodin Kišmiška provlači jučerašnje novine, Jozefina će doći po njih. Neće njega zavitlavati ta mala mišićava zvijer, namreškana, hrapava i ružna kao sifilitični penis nekog beskućnika. Gospodin Kišmiška uzima svoj kuhinjski nož, zna on kako se izvodi harakiri, gledao je japanske filmove, dobri su japanski filmovi iako japanski glumci kad govore previše viču. U glavi gospodina Kišmiške spuštaju se vlažne magle, staklaste i sive, krhke magle. Zna gospodin Kišmiška da bi mogao biti strpljiv, jer pankreas kad pojede sve na što naiđe, kad više ničega nema, na koncu poždere sebe i nestane. Ali ne, gospodin Kišmiška ne želi više biti strpljiv, gospodin Kišmiška svom pankreasu ne želi pružiti više nikakvo zadovoljstvo. Trbuh gospodina Kišmiške zinu, on uvlači ruku u svoju otvorenu utrobu i po njoj klizi, plovi kao da provjerava toplotu vode u kadi pred kupanje. Tu su crijeva, načeta. Pomiče ih, traži, prevrće i konačno – evo ga, drži ga u šaci. Proždrljivi pankreas migolji se poput golemog debelog crva. Gospodin Kišmiška stegnu ga i naglim potezom jedne ruke iščupa iz njegovog labavog ležišta. Pankreas palaca. Gospodin Kišmiška obujmi svoj pankreas objema šakama i prinese ga ustima. Vidjet ćemo tko će koga, kaže, i zagrize. Zubalo škljocnu, obujmi gušteraču i zaključa se. Glava gospodina Kišmiške klonu, tamo pokraj ulaznih vrata. Krv otječe iz stana, preko novina gospođe Jozefine. Tako će primijetiti, morat će primijetiti. Ući će u stan. Neće ga ostavit da trune do nepodnošljivog smrada. Premda, on, gospodin Kišmiška sad je samo ljuštura, šuplja izvrnuta statua prekrivena suhom kožom. Bez organa, bez mirisa. Lagan kao paperje svoje kose. Koju je otvorenim krvavim dlanom zagladio, da ne bude baš pretjerano neuredan kad po njega dođu.
Uplasili ste me...i zabrinuli i natjerali da pazljivije pogledam svakog striceka Kismiska kojeg sretnem, jer jednom cu i ja to biti. Jako dobra prica. Hvala