Izvolite?!- piljila je u mene svojim mišjim očima punašna službenica za pultom u Zavodu za zapošljavanje.
- Imamo nešto za vas– rekla je obećavajućim glasom.
- Je li?– pitao sam ležerno kao da me to naročito i ne zanima. Dosad su me prevarili toliko puta da sam pomislio da se i opet radi o jednom od njihovih loših štosova.
- Da, da, posao je stalan. Nema nekih posebnih uvjeta. Idealan za vas.
- A plaća?
- Sve kako Bog zapovijeda– dobacila je prijateljski. – Nije loša. Pet tisuća.
- Ma hajde! I od kada?– upitao sam s nevjericom.
- Od sutra!– gotovo je viknula. - Javite se što prije. Eto vam adresa firme.
Pogled mi pade na tekst u naslovu obrasca. Kad ono – pogrebno poduzeće Nada umire zadnja.
- Što je to? – zinuo sam šokiran. – Da se vi ne sprdate sa mnom? Jesam luzer, ali nisam grobar.
No, progutao sam pljuvačku pa dobacih pomirljivim tonom: – Posao je posao makar ne bio privlačan.
- Čujte, u današnje vrijeme to vam je jedino sigurno – pokušala me utješiti. - Sve ostalo propada, kao što vidite. Jedino u tom sektoru produktivnost raste.
Ostao sam osupnut: - Ma nemojte?!
- Naravno, o tome će vam više znati gazda.
Požurio sam put Mirogoja, uzrujan i zbunjen, ali su me noge i bez moje volje nosile na groblje. Šef smjene dočekao me kako pristoji ozbiljnom čovjeku njegova ranga. Odveo me u kancelariju gdje sam ispunio formular i saslušao nešto o svojim pravima i obavezama pa me otpratio do svlačionice, dao mi čizme i lopatu i pokazao teren.
- Kopati možete odmah!
Uočivši moju smetenost, dometnu podigavši glas: – Što želite znati? Samo vi pitajte? Mi smo danas najprosperitetnija firma u državi. Kruh vam je zagarantiran sto posto. Druga je proizvodnja u zemlji uglavnom stala ili tavori na rubu ambisa, ali mi poslujemo odlično. Ne smijemo se žaliti. Vidite – uperio je prstom prema groblju – posla imamo preko glave. Ono tamo polje pripada starom groblju koje smo morali prekopati. Nitko nema pojma čije su tamo bile kosti. Vjerojatno žrtve neke revolucije. Revolucije su oduvijek punile grobove. Ono gore uz visoke jablane ispunili smo žrtvama spaljene zemlje. Bilo je to davno i humci su već "sjeli" pa izgleda kao da su u nekoj vrsti depresije. Ono više lijevo od jablana puno je leševa životnih dezertera samoubojica, a ono dolje u kutu uz kapelicu, zbunjenih i obeshrabrenih duša, kojih ima najviše. Sve je brojnija i vrsta mlađih beskućnika i sirotinje. Njih smrt zatječe gdje god bilo: na cesti, u ubožnici, u birtiji. Oni su tamo na kraju uz jarak, a ovo luksuzno polje ovdje su tajkuni koji su si prosvirali glavu kad su im oduzeli nečasno zgrnuto bogatstvo.
- A političari?– pobjeglo mi je neumjesno pitanje.
- He, dragi gospodine– rekao je povišenim tonom šef smjene – to je vrsta koja ne umire. Nema se tu što pričati – završio je svoj monolog. - Zasučite rukave i na kopanje.
- A ja, što trebam raditi – izustih zbunjeno – kopati grobove?
– Tako je. Kopajte i zakapajte, Sizife. Vidite i sami koliko je leševa posvuda oko nas.
Stao sam kopati masnu ilovaču. Raskopao sam zemlju uzduž i poprijeko velike poljane, radio sam kao životinja od jutra do sutra, valjao se u blatu, gušio u smradu grobljanskih jama, ali plaće nisam primio. Na koncu mi je dozlogrdilo, odvratan posao i još bez prebite pare, bijedne li egzistencije. Otišao sam ravno u kancelariju i bijesan tražio razgovor s gazdom. Uostalom, tog tajkuna nisam nikad imao čast upoznati tako da mu ni njušku nisam znao, a odlučio sam sve mu sasuti u lice. Čak i u pogrebnom poduzeću koje posluje uspješno pošteni grobar skapava od gladi.
Šef smjene se uzvrpoljio. - Vi želite protestirati? Ovdje to nije dozvoljeno – rekao je odrješito. Kako se usuđujete? Mašete mi crvenom krpom pred očima i niste u stanju podnijeti ni najmanju žrtvu za opće dobro. Mi smo se s proleterima obračunali pred dvadeset godina i više ne trpimo ljevičarenje i bunt u našoj sredini? Ili se strpite ili otiđite!
- Ali ja samo tražim što sam zaslužio– režao sam na šefa smjene. Radio sam pošteno zakapajući leševe od jutra do mraka. Imam pravo na plaću. Gdje je taj prokleti gazda?
- Vi ste bezobrazni. Znadete li koliki nemaju šanse da rade danas. Rad je najveća vrijednost, a vi ovako.
Umjesto da mu pregrizem grkljan, bacio sam lopatu, sjeo sam na prag svlačionice i proglasio štrajk glađu pa dokle izdržim.
Tri dana prala me kiša, grobari su dolazili i odlazili, otvarali i zatrpavali grobove, ali mi nitko nije prilazio niti su me išta pitali. Treći dan sam smogao posljednju snagu, osovio se na noge pa zgrabio za vrat toga đavla koji mi nije dopuštao da odem do gazde. Kad je stao urlati od straha, začas se i gazda odnekud pojavio. Kozja bradica visoke ušiljene obrve, elegantno odijelo, vitak i vižlast – ličio je na Mefista s freske u lokalnoj crkvi Marije pomoćnice.
- No, bilo bi dosta – poručio mi je svisoka mašući mi prstom pod nosom. – Pustite ga smjesta! Ubit ćete nedužna čovjeka. Što ste toliko zapeli? Niste li tražili posao? U zemlji besposlenih, razočaranih i rezigniranih vi se još bunite. Dok držite lopatu– siktao je poput riđovke – dok imate što kopati, dotle nemate razloga za bunt, razumijete?
- Kruha, kruha i mira, to mi treba, meni i mojoj obitelji, djeci – rekoh tiho, ali odlučno.
– Obitelj? – nacerio se kozobradi – tko danas radi obitelj? Vi ste neodgovorni gospodine, a želite da s vama raspravljam i da gubim svoje dragocjeno vrijeme. Tko je vidio raditi obitelj u ovakvim uvjetima krize i propasti! I onda se čudite što imate problema – dobacio je podrugljivo.
- Platite mi! Tražim samo ono što sam zaradio i ne trebam vaše propovijedi.
Zaškripao je zubima u bijesnoj gubici – grom i pakao! Nezahvalniče napolje!
U tom trenutku sam se umalo onesvijestio jer sam odjednom ugledao na njegovoj glavi dva mala roščića kako mu stidljivo proviruju iz bujne rutave kose. Zgrožen i prestrašen što sam samog nečastivog tako odano služio, dao sam se u paničan bijeg s toga prokletog groblja preskačući poput divljeg ata ograde i prepreke. Kad sam konačno došao do daha i otvorio oči, shvatio sam da sam na svoju sreću u vlastitom krevetu uz ženicu koja je spavala mirno poput anđela na nadgrobnom spomeniku.
- Bogu hvala, to sam samo sanjao - zaključio sam s beskrajnim olakšanjem. A onda sam skočio iz kreveta pod hladan tuš, navukao dronjke pa izletio u vjetrovito jutro. Želio sam stići među prvima u taj prokleti Zavod za zapošljavanje nadajući se da ovaj put možda nešto ulovim. Gurao sam se s ostalima u redu pred šalterom. Kad sam se napokon primaknuo prozorčiću, službenica me dočekala s osmijehom i objavila mi da ovaj puta doista ima nešto za mene.
- Vi ste srećković – uskliknula je.
- Nisam taj, gospođice - pokušao sam je uvjeriti – iz iskustva znam, ali još uvijek se nadam. Ovo mi je već jedanaesti pokušaj, a znam da pojedinci godinama uzalud čekaju. Sreća nije za svakog.
- Znadem – rekla je - ima vas mnogo, ali danas je sreća dotakla baš vas.
- I što će biti - upitao sam pun očekivanja - možda mesnica, hladnjača ili rad u punionici piva? Na sve sam spreman kao što sam bio uvijek
- Evo čini se ozbiljan i stalan posao - zaključila je ona - ovdje je ime firme i adresa. Gurnula mi je formular u ruku - potpišite pa možete otići na dogovor u Pogrebno poduzeće Nada umire zadnja.
